“I spomeni brata Adovog, kad je narod svoj u Ahkafu opominjao – a bilo je i prije njega i poslije njega opominjatelja: ne obožavajte nikoga osim Allaha! Ja se bojim za vas kazne na Velikom danu!” /21/ “Oni su odgovarali: ‘Zar si nama došao da nas od božanstava naših odvratiš? Pa daj nam ono čime nam prijetiš, ako istinu govoriš!'”/22/ “On reče: ‘Znanje o tome u Allaha je! A ja vam dostavljam ono s čime sam poslan, ali ja, doista, vidim da ste vi narod u neznanju ogrezao.'” /23/ ” Pa kad su je vidjeli u vidu oblaka na obzorju, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: ‘Ovaj nam oblak kišu donosi!’ – Ne, to je ono što ste požurivali: vjetar koji vam bolnu patnju nosi”, /24/ “koji, odredbom Gospodara svoga, sve ruši. I ujutro su se vidjele samo nastambe njihove; tako Mi kažnjavamo narod zločinački.”/25/
Uzvišeni Allah tješeći Svoga vjerovjesnika, s.a.v.s., raskrinkava sve laži njegovog naroda, na njega izrečene i kaže: “i spomeni brata Adovog.” To je Hud, a.s., kojeg je Allah poslao davnom narodu Ad, koji su nastanjivali predjele Ahkaf. To su pjeskovita brda Hadrameta, što se uzdižu pored morske obale. Allah Uzvišeni kaže: “a bilo je i prije njega i poslije njega opominjatelja”, tj. slati su Allahovi poslanici narodima naselja što su okruživala Ad. Oni su donosili objave i opominjali ljude: “Ne obožavajte nikoga osim Allaha! Ja se bojim za vas kazne na Velikom danu!” Ovo su bile riječi Huda, a.s.; narod mu je njegov odgovarao: “Zar si nama došao da nas od božanstava naših odvratiš”, tj. glagol znači, tj. da nas spriječiš i odvratiš: “Neka se, eto, ostvare prijetnje tvoje, ako istinu govoriš!” Požurivali su Allahovu kaznu i Njegovu srdžbu, uvjereni da ih to ne može snaći.
Kao što Allah Uzvišeni kaže: “Požuruju ga oni koji u nj ne vjeruju.” /42:18/ “On reče: ‘Znanje (o tome) u Allaha je!'”, tj. On je o vama najbolje obaviješten, te zna da li zaslužujete da sa kaznom požuri. A ja samo dostavljam ono s čime sam poslan, “ali ja doista vidim da ste vi narod u neznanju ogrezao”, tj. ne razumijete i ne shvatate. Allah Uzvišeni kaže: “Pa kad su je vidjeli na obzorju u vidu oblaka koji se prema dolinama njihovim kretao”, tj. kad vidješe kaznu kako im se približava, pomisliše da je to povjetarac kao prethodnica kiše, te se obradovaše. A vladala je suša, te im je kiša bila itekako potrebna. Allah Uzvišeni kaže: “ne, to je ono što ste požurivali, vjetar koji vam bolnu patnju nosi”, tj. to je ona kazna o kojoj rekoste: ‘Pa daj ono čime nam prijetiš, ako istinu govoriš!'” “…ruši”, tj. uništava “sve”, sve u njihovom naselju “odredbom Gospodara svoga”, tj. dopuštenjem Njegovim, kao što Uzvišeni kaže: “pored čega god je prošao, ništa nije poštedio, sve je u gnjilež pretvorio” /51:42/, tj. sve odjednom posta truhlo. Zato Uzvišeni kaže: “i ujutro su se vidjele samo nastambe njihove”; tj. nestadoše do zadnjeg, “tako Mi kažnjavamo narod zločinački”, tj. ovo je presuda Naša bila nad onima koji u laž ugoniše Naše poslanike i radiše suprotno Našim naredbama.
Prenosi Imam Ahmed od Aiša, r.a., da je rekla: /134/ “Nikad nisam vidjela Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da se smijao do te mjere da bi otvarao usta kako bi mu se vidjela resica na ždrijelu. On bi se uvijek smiješio.” Te dalje veli: “A kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., primijetio oblake ili vjetar, to bi mu se odražavalo na njegovom licu.” Upitala ga je: “O Allahov Poslaniče, zaista se ljudi obraduju kad vide oblake na nebu, jer očekuju da donesu kišu, a zapazila sam da ti se lice namršti kad god primijetiš oblak?” Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovori: “O Aiša, ko mi jamči da u oblaku nije kazna. Jedan cijeli narod je kažnjen vjetrom. Primijetili su kaznu kako im se približava, ali su rekli: ‘Ovaj nam oblak donosi kišu!'” Prenosi Muslim u svom Sahihu od Aiše, r.a., da je rekla: /135/ “Kada bi zapuhao jaki vjetar Allahov Poslanik, s.a.v.s., učio bi dovu: ‘Allahu moj, podari mi dobrotu njegovu, dobro što je u njemu i dobro u onome što sa njim šalješ. A zaštiti me od zla njegovog, zla što je u njemu i zla u onome što sa njim šalješ.'”
Ona dalje kaže, r.a.: “Kada bi se naoblačilo nebo, promijenio bi boju lica, izlazio bi i ulazio, te odlazio i dolazio. A kad kiša padne, razveselio bi se. Primijetivši te njegove postupke, upitala ga je Aiša, r.a., o tome, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovori joj: ‘O Aiša, možda je to ono o čemu je govorio narod Ad.'” “Pa kad su je vidjeli na obzorju u vidu oblaka, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: ovaj nam oblak kišu donosi!” O tome kako je stradao narod Ad bilo je govora u prethodnim poglavljima El-Earaf i Hud.
“Njima smo dali mogućnosti koje vama nismo dali: i sluh i vid i razum smo im dali, ali im ni sluh njihov ni vid njihov ni razum njihov nisu ni od kakve koristi bili, jer su Allahove znake poricali – i sa svih strana okružilo ih je ono čemu su se ismijavali.”/26/ ” A naselja oko vas smo uništili, i objasnili smo im bili na razne načine dokaze, ne bi li se pokajali.”/27/ “A zašto im nisu pomogli oni koje su, pored Allaha, prihvatili da im budu posrednici i bogovi? Ali, njih nije bilo. A to je bila njihova laž i ono što su izmišljali.”/28/
Uzvišeni Allah kaže kako je nekim prošlim narodima, koji su bili na ovom svijetu, dao velike mogućnosti; u imecima i potomstvu, te ih je opskrbio bogatstvima većim nego što ih je vama dao. Cak vi se sa njima ni izbliza ne možete porediti: “i sluh i vid i razum smo im dali, ali im ni sluh njihov ni vid njihov ni razum njihov nisu ni od kakve koristi bili, jer su Allahove dokaze poricali – i sa svih strana ih je okružilo ono čemu su se ismijavali”, tj. postadoše okruženi onom istom kaznom koju su poricali i za koju misliše da ih nikad neće snaći. Ovo je upozorenje mušricima, njima se Kur’an i obraća ovim govorom; ako se budu ponašali kao ti prošli narodi, snaći će ih ono što je i njih snašlo – patnja na oba svijeta. Allah Uzvišeni kaže: “A naselja oko vas smo uništili”, tj. – o stanovnici Meke, uništeni su narodi koji su u laž utjerivali poslanike, a koji su graničili s vama sa svih strana. Kao što su: Ad na brdima Ahkaf u području Hadrameta, Semud, koji se prostirao od njih do Šama, narod Sebe u Jemenu, Medjen na njihovom putu prema Gazi, zatim Lutov narod, koji je nastanjivao područja oko jezera pored koga su vodili njihovi putevi.
Allah Uzvišeni veli: “i objasnili smo im bili na razne načine dokaze”, tj. pojasnili smo ih, “ne bi li se pokajali. A zašto im nisu pomogli oni koje su, pored Allaha, prihvatali da im budu posrednici i bogovi?” Dakle, jesu li im pomogli kad su njihovu pomoć najviše trebali? “…ali, njih nije bilo”, tj. otišli su od njih kad su ih najviše trebali, “A to je bila njihova laž.” “I ono što su izmišljali”, zato što su ih smatrali božanstvima. Izgubiše svako povjerenje u svoja božanstva i vidješe da su na velikom gubitku, zato što se u njih uzdaše, a Allah najbolje zna.
“Kada ti poslasmo nekoliko džinova da Kur’an slušaju, kada dođoše da ga čuju, oni rekoše: ‘Šutite i slušajte!’ A kad se završi, vratiše se narodu svome da opominju.”/29/ “‘O narode naš’ – govorili su – ‘mi smo slušali Knjigu koja se poslije Musaa objavljuje, koja potvrđuje da su istinite i one prije nje, i koja ka Istini na Pravi put upućuje.'”/30/ “O narode naš, odazovite se Allahovu glasniku i vjerujte u Allaha, On će vam neke grijehe vaše oprostiti i od patnje vas neizdržive zaštititi!”/31/ “A oni koji se ne odazovu Allahovu glasniku, takvi Mu na Zemlji neće umaći i mimo Njega neće zaštitnika naći. Oni su u velikoj zabludi.”/32/
Prenosi imam Ahmed od Ez-Zubeira:/136/: “Kada ti poslasmo nekoliko džinova da Kur‘an slušaju”, da je rekao da se desilo u mjestu Nahla, kad je Allahov Poslanik, s.a.v.s., klanjao zadnji noćni namaz (sabah). “Oni su se u gomilama oko njega tiskati stali.” Sufjan veli: “Lijepili su se jedan uz drugoga i bili poput vune isprepletane.” Prenosi poznati imam Imam Ebu-Bekr el-Bejheki u svome djelu “Delailul-Nubuvve” od Ibn-Abbasa, r.a., da je rekao: /137/ “Nije Allahov Poslanik, s.a.v.s., učio pred džinima, niti ih je vidio. Upustio se Allahov Poslanik, s.a.v.s., sa skupinom ashaba prema trgu Ukkaz. Tada se dogodilo da je postavljena prepreka između šejtana i vijesti koje se očituju na nebesima. Šejtani bijahu gađani svjetlicama, te se povratiše narodu svome. A narod ih upita: “Šta se dogodilo?” Odgovoriše: “Postavljena je prepreka između nas i vijesti na nebesima, i gađani smo svjetlicama.” Rekoše: “To što ste spriječeni da slušate vjesti sa nebesa znači da se nešto krupno dogodilo, raziđite se prema istoku i zapadu Zemlje, i potražite šta je to što se ispriječilo između vas i nebesa.” Raziđoše se i počeše pretraživati zemaljski istok i zapad sa namjerom da nađu prepreku koja onemogućava slušanje vijesti sa neba.
Tako se uputila grupa prema Tihamu i dospjela do Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji je na putu prema pijaci Ukkaz u dolini Nahla klanjao sabah sa svojim ashabima. Kad čuše kako se Kur‘an uči, osluhnuše bolje i rekoše: “Tako nam Allaha, evo šta je prepreka između nas i vijesti sa neba.” Poslije toga društvo džinova vratilo se svome narodu “i reklo: ‘Mi smo, doista, slušali Kur‘an, koji izaziva divljenje, koji na Pravi put upućuje, i Mi smo u nj povjerovali i više nikoga nećemo Gospodaru našem ravnim smatrati.'” /72:2,3/ Potom je Allah Uzvišeni objavio Svome Vjerovjesniku, s.a.v.s.: “Reci: Meni je objavljeno da je nekoliko džina prisluškivalo” /72:1/, i bi mu objavljen govor džina. Prenosi El-Buhari od Museddeda sličnim rivajetom, Muslim prenosi od Šejbana ibn Feruha od Ebu-Avane, Et-Tirmizi i En-Nesai prenose u poglavlju Et-Tefsir od Ebu-Avane. Prenosi Ebu-Bekr ibn Ebi-Šejbe od Abdullaha ibn Mesuda, r.a., da je rekao: /138/ “Pristupili su Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., dok je učio Kur‘an u dolini Nahla. Kad su ga čuli, rekoše: ‘Šutite!’ Bilo ih je devet, a jedan se zvao Zevbe‘a. Potom je Uzvišeni Allah objavio: “Kada ti poslasmo nekoliko džina da Kur‘an slušaju, kad dođoše da ga čuju, oni rekoše: ‘Šutite i slušajte.’ A kad se završi, vratiše se narodu svome da opominju – sve do riječi: …velikoj zabludi.” /46:29,32/
Ovo predanje, zajedno sa rivajetom Ibn-Abbasa, r.a., ukazuje da Allahov Poslanik, s.a.v.s., ovoga puta nije osjetio prisustvo džina. Oni su slušali Poslanikovo, s.a.v.s., učenje, a potom se vratili svome narodu. Nakon toga su slali izaslanike ispred njihovih naroda u više navrata. O ovome će biti ponovno riječi kad bude za to bila prilika. Hafiz El-Bejheki kaže: “Ovo o čemu govori Ibn-Abbas, r.a., odnosi se na prvi slučaj kad su džini slušali Poslanikovo, s.a.v.s., učenje Kur‘ana, kad su prvi put saznali da je on Allahov Poslanik. Tada Vjerovjesnik nije učio Kur‘an njima, niti ih je vidio. Poslije toga došao je izaslanik džina, te je Allahov Poslanik, s.a.v.s., imao poseban susret sa džinima, učio ih je Kur‘anu i pozivao Allahu Uzvišenom, kao što to prenosi Abdullah ibn Mes’ud, r.a. Prenosi Imam Ahmed od Alkame, koji kaže: /139/ “Pitao sam Abdullaha ibn Mes’uda, r.a.: ‘Je li neko od vas bio u društvu sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., one noći kad je imao sastanak sa džinima?’ A on odgovori: ‘Nije niko od nas bio u društvu sa njim, međutim, znali smo da te noći nije bio u Meki, te smo se pitali da ga neko nije ubio, gdje li se skriva, šta je sa njim?…’ Te kaže: ‘Bili smo se uplašili i cijelu noć u teškim brigama proveli. Kad se približilo jutro’, ili je rekao: ‘u svitanje, odjednom primijetismo kako nam se približava iz pravca Hire.’
Rekli smo: ‘O Allahov Poslaniče!’ Te mu spomenuše stanje koje ih je bilo snašlo u njegovoj odsutnosti, a on reče: ‘Došao mi je izaslanik džina, te sam im otišao i učio Kur‘an.’ Zatim je krenuo i pokazao nam njihove tragove i ostatke vatre. Dalje kaže – da je Eš-Ša’bi rekao: ‘Tražili su od njega hranu!’ A Amir kaže: ‘Tražili su od njega hranu u Meki’; radilo se o džinima Arapskog poluotoka. Zatim je rekao Allahov Poslanik: ‘Svaka kost, kost nad kojom je spomenuto Allahovo ime, koja vam dođe do ruke, najbogatija je mesom, a svaki brabonjak ili balega ostatak su hrane vaših životinja.’ A potom reče: ‘Nemojte se time čistiti poslije nužde, jer to je hrana vaše braće džina.'” Prenosi Muslim u Sahihu. U drugoj se varijanti kazivanja o ovom događaju kaže da je Ibn-Mes’ud bio zajedno sa Božijim Poslanikom, s.a.v.s., u noći kad se susreo sa džinima. Prenosi Ibn-Džerir, Allah mu se smilovao, od Ebu-Osmana ibn Šejba el-Hazaija, koji je bio iz Šama, da je rekao: “Uistinu je Abdullah ibn Mes‘ud rekao: – Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., svojim ashabima dok je bio u Meki: /140/ ‘Ako neko od nas želi da večeras prisustvovati susretu sa džinima neka to učini.’ “Niko od ashaba osim mene nije bio prisutan. Uputili smo se dok nismo stigli na kraj Meke, Allahov Poslanik nogom je povukao liniju po zemlji i naredio mi da sjednem na nju.
On se još udaljio i stao, počeo učiti Kur’an. Okružile su ga brojne siluete, tako da ga uskoro nisam mogao vidjeti niti čuti njegov glas. Poslije se počeše razilaziti, kao što se oblaci kidaju, dok ne osta tek mala skupina. Sve je bilo završeno u svanuće. Tada se Božiji Poslanik, s.a.v.s., malo udalji da izvrši nuždu, a onda dođe i reče mi: ‘Šta je sa skupinom džina?’ Ja rekoh: ‘Ovo su oni, o Allahov Poslaniče!’, a on im dade kosti i balegu kao hranu. Potom je zabranio da se čisti hranom džina.” (Iz navedenih hadisa da se razumjeti da je skupina džina slušala Allahova Poslanika, s.a.v.s., u prilici kad on to nije znao. Zatim ga je Uzvišeni Allah obavijestio o tome. Potom se razjašnjava hadisom, koji prenosi Alkama, te hadisom Osmana ibn Šejbe el-Hazaia, a oba ova hadisa prenosi Ibn-Mes’ud, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., išao džinima s jasnom namjerom; učio im Kur‘an i pozivao ih u vjeru Uzvišenog Allaha. Ibn-Mesud je bio sa njim, ali ga je ostavio podalje od sebe da sjedi iza linije koju je povukao, s.a.v.s., i naredio mu da je ne smije prijeći. Bilo je to iz bojazni da ga džini ne spopadnu. Ovo je bilo u Meki, a što se tiče susreta u dolini Nahla, to su bili džini Nineve. A džini sa kojima se susreo u dijelu Meke zvanom El-Hadžun, to su džini Nesibejn. Dakle, rivajet od Ibn-Abbasa koji niječe susret, s.a.v.s., sa džinima, govori da su se džini sakupili u njegovoj blizini i slušali učenje Kur’ana, a da Poslanik, s.a.v.s., to nije znao. Od njega, s.a.v.s., također se navodi da se sastao sa njima, kao što to od njega i prenosi Ibn-Džerir. U povodu ajeta sure “El-Džinn”: “kada ti poslasmo nekoliko džina”, kako kaže: “Bilo ih je sedam članova Nasibejn.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., imenovao ih je izaslanicima u njihovom narodu. Ovo upućuje na to da Ibn-Abbas, r.a., prenosi dva kazivanja; negacije i potvrde. Postoji mimoilaženje o broju džina u izaslanstvu koje je došlo Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. U dolini Nahla bilo ih je ukupno devet, drugi kažu petnaest, treći – bilo ih je tri stotine, dok neki kažu bilo ih je dvanaest hiljada. Ova razlika u broju upućuje da se dolazak džina Poslaniku, s.a.v.s., u skupinama desio više puta.
Također je skupina džina dolazila Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., u Medinu. Kao što se govor o tome prenosi od Ibn-Mes’uda i Ez-Zubejra ibn el-Avvama. Ali, u rivajetu Ibn-Mes’uda nalazi se prenosilac označen kao “medžhul” – nepoznat, a u rivajetu Ez-Zubejra ibn el-Avvama, čovjek po imenu Bekijje ibn el-Velid, označen kao “mudellis.” Ovo nas je navelo na to da izvršimo selekciju hadisa. Izabrali smo navedene hadise iz kojih se može razumjeti ono što se htjelo reći, iz razloga što smo željeli sažeti govor, izbjegavajući onaj njegov dio čiji spomen nema veće bitnosti u navodima o džinima, koje je uvrstio Ibn-Kesir u svom Tefsiru, neka mu se Allah smiluje). Allah Uzvišeni veli: “Kada ti poslasmo nekoliko džina”, tj. skupina “da Kur’an slušaju, kada dođoše da ga čuju, oni rekoše: ‘Šutite i slušajte!'” Ovo ukazuje na etiku njihovog ponašanja. Prenosi Hafiz el-Bejheki od Džabira ibn Abdullaha, r.a., da je rekao: /41/
“Učio je Allahov Poslanik, s.a.v.s., suru “Er-Rahman”; a kad je završio reče: ‘Zašto ste zašutjeli? Džini imaju ljepše reakcije od vas. Svaki put kad sam im proučio ajet: ‘pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?!’ /55:13/, oni su rekli: ‘Ne poričemo ni jednu blagodat ni dokaz; Gospodaru naš, neka je Tebi hvala.'” Prenosi El-Tirmizi. Allah Uzvišeni veli: “a kad se završi”, poput govora Uzvišenog: “a kad se namaz obavi” /63:10/, tj. završi, “vratiše se narodu svome da opominju.” Da opominju na ono što od Kur’ana slušaše, iz usta Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Kao što Uzvišeni Allah veli: “da se upute u vjerske nauke i neka opominju narod svoj kad mu se vrate da bi se Allaha pobojali” /9:122/. Ovaj se ajet uzima kao dokaz toga da kod džina postoje samo opominjači, dok nema poslanika – vjerovjesnika. Nema nikakve sumnje u to da Uzvišeni Allah nije slao poslanika džina. Kao što Allah Uzvišeni veli: “A mi smo i prije tebe samo ljude slali, građane kojima smo objave objavljivali” /12:109/.
A što se tiče Allahovih, dž.š., riječi: “O skupino džina i ljudi, zar vam iz redova vas samih poslanici nisu dolazili” /6:130/, one se odnose na obje vrste, a osnova je na jednoj, a to je u ovom slučaju na ljudskoj vrsti, kao što Uzvišeni Allah kaže: “iz njih se vadi biser i merdžan”, tj. jednog od njih. Potom Uzvišeni Allah obrazlaže kako je slijedila opomena džina svome narodu i kaže: “O narode naš” – govorili su – “mi smo slušali Knjigu koja se poslije Musaa objavljuje.” Nisu spomenuli Isaa, a.s., zato što je Isau, a.s., objavljen Indžil, u kojem su upute i mudrosti, i vrlo malo naredbi i zabrana, jer je on ustvari samo dopuna za propise Tevrata, odnosno, njegova je osnova Tevrat. Zato su džini rekli: “Knjigu koja se poslije Musaa objavljuje.” “Koja potvrđuje da su istinite i one prije nje.” Znači, knjige koje su objavljene poslanicima prije Kur‘ana. Allah Uzvišeni kaže: “koja ka Istini upućuje”, tj. u vjerovanju i vijestima, “i na Pravi put” u postupcima, jer Kur’an sadrži dvije stvari: vijesti i zahtjeve. Njegove su vijesti istina, a njegovo je traženje pravda. Allah Uzvišeni veli: “riječi Gospodara tvoga vrhunac su istine i pravde” /6:115/, zato Allah Uzvišeni džinima dalje kaže: “O narode naš, odazovite se Allahovu glasniku.” Ovo je dio govora što su govorili izaslanici džina nakon susreta sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., iz kojih se jasno vidi da je Uzvišeni Allah poslao Muhammeda, s.a.v.s., kao Svoga poslanika džinima i ljudima. Dakle, Poslanik je i džine pozivao u Allahovu vjeru, učio im Kur‘an poput sure “Er-Rahman.” U toj se suri oslovljavaju dvije vrste Allahovih stvorenja – džini i ljudi.
I jedni i drugi se zadužuju obavezama, i jednim se i drugim obećava nagrada, ali i prijeti kaznom. Stoga veli: “Odazovite se Allahovu glasniku i vjerujte u njega.” Potom Uzvišeni nastavlja: “On će vam neke grijehove vaše oprostiti i vas od patnje neizdržive zaštititi.” Ovim ajetom neki učenjaci dokazuju da vjernici džini neće ući u Džennet. I da je nagrada dobrim džinima to što će biti zaštićeni azaba Vatre na Sudnjem danu. Ovo je mišljenje podvrgnuto velikoj kritici. Tačno je da će vjernici džini, kao i vjernici ljudi, ući u Džennet. Ovo je stav velike skupine selefa – prvih učenjaka. Dokaz je za to: “A za onoga koji se stajanja pred Gospodarom svojim bojao bit će dva perivoja – Dženneta – pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?!” /55:46-47/ Smilovao se Uzvišeni Allah ljudima i džinima da će i od jednih i od drugih, one koji dobro budu činili, nagraditi Džennetom. Ove su riječi džini sa zahvalnošću prihvatili i oduševili se više od ljudi, govoreći: “Ni jednu od Tvojih blagodati, Gospodaru naš mi ne niječemo, i neka je Tebi hvala!” Da im ovakva nagrada ne odgovara, On im je ne bi ni garantirao. Pošto će njihovi nevjernici biti odgovarajućom kaznom Džehennema kažnjeni, stoga će prvenstveno njihovi vjernici biti pripadajućom nagradom Dženneta nagrađeni. To je odraz dobročinstva. Ovakav stav potvrđuje većina kur’anskih ajeta, kao što je: “Onima koji budu vjerovali i dobra djela činili – dženetske bašče će prebivalište biti.” /18:107/
Govoreći o džinima Uzvišeni dalje veli: “…a oni koji se ne odazovu Allahovu glasniku, takvi Mu na Zemlji neće moći umaći”, jer je Allahova moć općenita, ona baš sve okružuje: “i mimo Njega neće zaštitnika naći”, tj. od Njega ih niko neće moći spasiti. “Oni su u velikoj zabludi.” Ovaj je govor upozorenje i prijetnja, njima džini pozivaše svoj narod, budeći kod njih želju za dobrim ali i osjećaj straha od kazne za zlo. Veliki je broj njih upozorenje ispravno shvatio, te su dolazili Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., u velikim skupinama više puta, kao što je to naprijed i rečeno. Neka je hvala Allahu. Allah najbolje zna.
“Zar ne znaju da je Allah – Koji je nebesa i Zemlju stvorio i Koji nije, stvarajući ih, iznemogao – kadar oživiti mrtve? Jeste, On sve može.”/33/ “A na Dan kad oni, koji nisu vjerovali, Vatri budu izloženi: ‘Zar ovo nije istina? ‘, odgovorit će: ‘Jest, Gospodara nam našeg!’ ‘E pa iskusite patnju’ – reći će On – ‘jer ste stalno poricali.'”/34/ “Ti izdrži kao što su izdržali odlučni poslanici i ne traži da im kazna što prije dođe! A onoga Dana kada dožive ono čime se prijeti, učinit će im se da su ostali samo jedan časak dana. Ovo je obznana! A zar će ko drugi biti uništen do narod grješnički!”/35/
Uzvišeni se Allah obraća onima što niječu proživljenje Sudnjeg dana, kako bi svako prisustvovao obećanom suđenju, te ih pita, zar ne znaju: “da je Allah Onaj Koji je stvorio nebesa i Zemlju, Koji se stvarajući ih nije iscrpio”, tj. to Mu nije bilo teško, jer im je samo riječ uputio: “Budite!”, i postadoše nebesa i bi Zemlja, bez ikakvog opiranja ili preinake. Naprotiv, pokorno, poslušno i strahopoštovanjem slaveći Njegovo Visočanstvo. Pa zar taj nije u mogućnosti mrtve oživiti? “Jeste, On sve može.” Allah Uzvišeni nastavlja, prijeteći nevjernicima: “A na Dan kad oni koji nisu vjerovali Vatri budu izloženi: ‘Zar ovo nije istina?'” Bit će im, dakle, rečeno: “Je li ovo sad istina? Ima li sad čarolije? Ili vam oči dobro ne vide?”, “odgovrit će: ‘Jest, Gospodara nam našeg'”, tj. preostalo im je samo da priznaju. “‘E pa iskusite patnju’ – reći će On – ‘Jer ste stalno poricali.’
” Potom Uzvišeni naređuje Svome Poslaniku, s.a.v.s., da strpljivo podnosi to što ga njegov narod u laž utjeruje i laži izmišlja. “Ti izdrži kao što su izdržali odlučni poslanici” kada su ih narodi njihovi u laž ugonili. Najveći broj uleme kaže da su ulul-azm slijedeći poslanici: Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed, a.s. Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Masruka da je rekao: /142/ “Pričala mi je Aiša, r.a.: ‘Provodio bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., dosta vremena posteći i svjesno se iznurujući glađu. A kad bi to potrajalo, rekao bi: ‘O Aiša, uistinu, nije dunjaluk potreban Muhammedu i porodici Muhammedovoj.
O Aiša, Allah je bio zadovoljan sa odabranim poslanicima samo zato što su strpljivo podnosili dunjalučke izazove koje su prezirali i koje su priželjkivali. Tako nije ni sa mnom zadovoljan osim da me obaveže obavezom kojom je i njih obavezao, pa je rekao: ‘Ti izdrži kao što su izdržali odlučni poslanici.’ Zato ja, tako mi Allaha, trpim kao što su i oni trpjeli, a moć nad svim ima Allah’, ‘i ne traži da im kazna što prije dođe!'” Kao što Uzvišeni veli: “zato nevjernicima još vremena dadni; još koji trenutak ostavi.
” Uzvišeni Allah veli: “A onoga dana kad dožive ono čime se prijeti, učinit će im se da su ostali samo jedan časak dana”, kao što u drugom ajetu kaže: “a njima će se učiniti onoga Dana kada ga dožive, da su samo jednu večer ili jedno jutro njezino ostali.” /79:46/ “Ovo je obznana”, tj. ovaj je Kur’an obznana dovoljna. Te Uzvišeni zaključuje: “a zar će ko drugi biti uništen do narod grješnički!” Ovo je Njegova, dž.š., pravda; neće kazniti, osim ko to zaslužuje, jer zločinac ima pravo na kaznu. A Allah najbolje zna.
Tefsir Ibn Kesir
Author: @Boots
