Sultan Murat II
Nakon iznenadne smrti oca Mehmeda Čelebije, sultan Murat II se, kao osamnaestogodišnjak, našao na čelu Osmanske države. Vijest o očevoj smrti ga je zatekla u Amasiji, gdje je, po običaju Osmanlija, vršio dužnost namjesnika pokrajine. Kao i njegov djed Bajat i otac Mehmed, imao je čast i sreću da prijateljuje sa šejhom Emir Sultanom. Nakon ceremonije opasivanja sultanskom sabljom koju mu je, kao predvodnik uleme, pripasao šejh Emir Sultan, u palaču su stupili veziri i visoki janjičarski oficiri.
Svi vodeći ljudi carstva, ulema, veziri i najviši oficiri, prisegnuli su novom sultanu, što je bio uslov da se novi sultan smatra legitimnim vladarom.Beskrajno privržen miru, nauci i pobožnosti, sultan Murat II je namjeravao dovršiti konsolidaciju države koju njegov otac nije uspio u potpunosti dovršiti. Međutim, Bizantija mu neće dozvoliti skoro ni jedan trenutak mira u njegovoj tridesetogodišnjoj vladavini.
Tek što je zasjeo na prijesto, Bizantijci su podgovorili Lažnog Mustafu da preuzme osmanske teritorije u Evropi. Iako ga je sultan Mehmed Čelebi jednom porazio, Mustafa je ovaj put očekivao pobjedu uzdajući se u neiskustvo mladog sultana i izdašnu pomoć Bizantije. Podržan nezajažljivim lokalnim namjesnicima, Lažni Mustafa je krenuo prema Galipolju. Mladi sultan Murat II ih je spremno dočekao i potpuno razbio. Lažni Mustafa je pobjegao i namjeravao se skloniti u Istanbul kod svojih bizantijskih prijatelja, ali su ga u međuvremenu izdali njegovi ljudi i svezanog ga doveli pred sultan Murata. Kao opomena svim potencijalnim osmanskim izdajnicima, Lažni Mustafa je obješen na jednoj kuli u Jedrenu.
Opet Mustafa
Ljudska glupost, gramzivost i nespremnost na pokoravanje boljem od sebe uvijek i iznova iznenađuje. Tek što je riješen problem jednog Mustafe, pojavio se još jedan – opet Mustafa. Bio je to sultan Muratov brat, koji je smatrao da je prijesto trebao pripasti njemu, a ne Muratu.Nakon što je ubistvom Lažnog Mustafe Bizantijska akcija protiv Osmanske države doživila neuspjeh, sultan Murat je, 2. juna 1422. godine, opsjeo Istanbul sa realnim šansama da zauzme grad.
Možda bi u tome i uspio, ali je opsada morala biti prekinuta u septembru mjesecu iste godine, kada su se pobunili anadolski kneževi. Uspjeli su nagovoriti sultan Muratovog brata Mustafu da napadne Bursu i tako preuzme prijesto Osmanske države. Iako je dobro znao za prevrtljivost anadolskih kneževa, naivni Mustafa je krenuo u pohod protiv svog brata, misleći da će baš njemu, kao nikom prije, isti kneževi ostati odani.
Međutim, to se nije dogodilo.Neki od anadolskih kneževa su isticali svoje visoko porijeklo naglašavajući kako su potomci nekada moćnih Seldžuka. Nema nikakve sumnje da su Seldžuci učinili mnogo hizmeta islamu, ali njihova moć je odavno iščezla. Njihovo mjesto su zauzeli Osmanlije, koje su anadolski kneževi smatrali skorojevićima. Nesposobni potomci nekada moćnih Seldžuka su jedino bili sposobni na sjedenje u udobnosti centara kao što su Konja,
Kajseri i Maraš, ubiranje ničim zasluženih poreza i trošenje narodnog blaga na pjesnike koji će kititi stihove u njihovu slavu. Takođe su bili spremni na isjeđavanje u tekijama i vođenje beskrajnih rasprava od kojih nije bilo skoro nikakve koristi. Kad god bi Osmanlije bili zaokupljeni džihadom u Evropi, sterilni i gramzivi anadolski kneževi su podizali pobune protiv njih. Ovaj put su prešli svaku mjeru i nagovorili jednog Osmankog princa da preuzme dio države.
Sultan Murat II je prekinuo opsadu Istanbula i prebacio trupe u Anadoliju. Nakon krvavih borbi, pobunjenici su skršeni, princ Mustafa je, u februaru mjesecu 1423. godine, obješen na stablu jedne smokve kod Burse. Ipak, bio je potomak Osmanove kuće, pa je ukopan u blizini svog oca sultan Mehmeda Čelebije. Zatim je nastavljena akcija protiv anadolskih kneževa koji su podstakli Mustafu na pobunu. Ishod ove akcije je potpuna sultan Muratova pobjeda i ukidanje skoro svih anadolskih kneževina. Nakon toga uslijedile su akcije na Balkanu…
Osmanlije – Bez predaha (7 dio)
Nakon što je učvrstio azijski dio države, sultan Murat II se okrenuo prema Evropi, gdje su osmanske akcije utihnule zbog zauzetosti problemima u Anadoliji, kao i realne opasnosti od snažnog saveza krstaša i njihovog pohoda prema muslimanima. Za to vrijeme, poduzete su akcije ka slabljenju uticaja Timurovih nasljednika na osmansku pokrajinu Karaman. Prva ozbiljnija akcija na Balkanu poduzeta je 1430. godine, kada je osvojen Solun koji je tada bio pod kontrolom Venecijanaca.
Ohrabreni ovim uspjehom, Osmanlije nastavljaju sve do Beograda s ciljem protjerivanja Ugara sa teritorije Srbije. Međutim, Beograd je bio snažna otporna tačka Ugarske.
Predstavljao je svojevrsna vrata ka dubini Evrope, pa će proći još mnogo godina prije nego li ga Osmanlije osvoje. Ipak, postignut je značajan uspjeh. Osmanlije su se učvrstili u podunavlju, a Srbiju su pripojili u državno-pravni poredak Osmanke države.
Ustupanje prijestola
Pošto je sklopio povoljne mirovne ugovore sa Ugarskom, te pošto je sredio stanje u Anadoliji, sultan Murat II je, 1444. godine, ustupio prijesto svom dvanaestogodišnjem sinu Mehmedu. Prema mišljenju zapadnih historičara, sultan Murat se na ovaj potez odlučio jer se osjećao umornim. Tačno je da se sultan Murat tada povukao, ali to nipošto nije bilo zbog umora. Iskusni Osmanlija je vrlo dobro znao šta očekuje njegovog nasljednika, pa je ranim povlačenjem sa vlasti otvorio prostor mladom princu da stiče dragocjena iskustva.
Drugi, još važniji razlog sultan Muratovog odstupanja bilo je njegovo poštovanje prema mladom Mehmedu. U prethodnim brojevima časopisa smo spominjali kako je sultan Murat II opsjedao Istanbul, ali ga, uprkos realnim šansama, nije mogao osvojiti. Pošto je bio prisan prijatelj sa šejhom Bajram Velijem, jednom prilikom ga je upitao koji su razlozi neuspjeha. Šejh mu je odgovorio da nema posebnih razloga koji ne dopuštaju zauzimanje grada, osim što mu nije suđeno, pa ma kako dugo ga napadao.
To je suđeno nekom drugom. Na pitanje, ko je taj koga očekuje tolika čast, šejh Bajram Veli je pokazao na malog Mehmeda koji se u tom trenutku igrao u njihovoj blizini. Pošto je imao veliko povjerenje u prosudbe šejha Bajram Velija, sultan Murat je od tog trenutka počeo ukazivati posebno poštovanje svom sinu, iako je, naizgled, bio nezreo dječak
Malo koji musliman nije čuo za hadis Poslanika, a.s., koji glasi: „Zaista će Konstantinopolj (Istanbul) biti osvojen. Divan li je taj osvajač, divna li je njegova vojska.“ (Ahmed 4/235 i El-Hakim 4/422) Odatle zaključujemo da se sultan Murat II povukao sa vlasti zbog dubokog poštovanja prema osobi koju je Poslanik, a.s., tako visoko pohvalio.
Ponovo Murat II
Papa u Rimu pokušava iskoristiti situaciju pa pokreće krstaški pohod na Osmanlije. Ugarski kralj Vladislav Jagelović krši sporazum sa Osmanlijama i odaziva se papinom pozivu. Bizantijcci puštaju na slobodu Bajazitovog unuka Orhana koji preuzima neke evropske dijelove Osmanske države, a Venecijanci blokiraju prelaz preko moreuza Dardanele. Mladi sultan Mehmed II se smatrao nespremnim i nedoraslim tako važnom trenutku, pa poziva oca Murata da se vrati sa planina
Ulu Dag gdje se odmarao. Procjena mladog sultan Mehmeda je bila vrlo dobra. Janjičari, kao elitni dio osmanske armije, su tražili da se ponovo vrati stari sultan, jer nisu imali dovoljno povjerenja u sultan Mehmeda. Ispočetka, sultan Murat nije bio voljan prekinuti odmor, ali mu je mladi genij doskočio ultimativnim fermanom: „Ako si ti sultan, tad dođi i vodi svoju vojsku, a ako sam ja sultan tad ti naređujem da dođeš voditi moju vojsku“. Kratko i jasno. Kako god bilo, odmah dolazi i rješavaj belaje kojima nisam dorastao.
Svjedok ovih događanja, osmanski hroničar Tursun Beg, bilježi da je veliki vezir Čandarli Halil paša savjetovao mladom sultanu da pozove oca uz obećanje da će, nakon otklonjene opasnosti, prijesto ponovo pripasti njemu, a Murat će se opet povući u mirovinu. Stari Murat je shvatio ozbiljnost situacije i sa starim prijateljima došao u prijestolnicu. Nakon pregovora sa Venecijancima, sultan Murat II je teškom cijenom platio prevoz vojnika preko moreuza. Za svakog ratnika platio je po jedan zlatnik. Mladi Mehmed je sve pažljivo posmatrao. Tada je donio odluku da će, kada se ponovo vrati na vlast, zauvijek stati u kraj nezajažljivim Venecijancima. Ne samo da će uspostaviti kontrolu nad moreuzom, nego će osvojiti Istanbul i svu njegovu okolinu.
Ugarska vojska je već bila u dolini Dunava. Usput se zadržala pustošeći bugarska i grčka sela. Na kraju, vojska se ulogorila kod Varne. Nekoliko kilometara od njih, Murat je postavio svoj logor. Otpoče ljuti boj u kome pogibe Ugarski kralj Vladislav. Savladao ga je janičar Hodža Hizir i odsjekao mu glavu.
Vojvoda Janoš Hunjadi tada pobježe sa Vlasima u noć koja se počela spuštati. Ujutro Murat napadne Ugarski logor, gdje su se Ugari utvrdili očekujući odbjeglog Hunjadija. Murat ih napade, gdje skoro svi izginuše. Nakon bitke, Murat je u pratnji Azab bega prešao preko bojnog polja gledajući pobijene. “Zar je moguće – reče Murat – da među tolikima nema ni jedne sijede brade”? Azab-beg mu odgovori: “Da je među njima bila neka sijeda brada, ne bi ni započeli ovu bitku.”
Četiri godine kasnije Hunjadi se pokušava osvetiti. Poveo je najbolju vojsku koju je tada Ugarska mogla spremiti, zatim Vlahe, Nijemce i Čehe. Kad stigoše na Kosovo polje, tu iskopaše rovove i utvrdiše se. Ubrzo dođe Murat sa svojom vojskom i katastrofalno ih porazi. Hunjadi se opet spasio bijegom. Tako Kosovo po drugi put postade kršćanska grobnica, a još jedan Murat postade pobjednik na Kosovu. Porazi kod Varne i na Kosovu bili su potpuna katastrofa zapadnih kršćana.
Nakon 350 godina, ovo su bili posljednji krstaški pohodi. Osim toga, ovi porazi su označavali da su Osmanlije čvrsto stali na Balkansko tlo. Evropa je bačena u potpuni očaj i beznađe. Istanbul je sada definitivno samo jedna mala enklava u Osmanskom carstvu. Ipak, nije to bila obična enklava. Bio je to Istanbul.
Sve do kraja sultan Muratovog života, Mehmed je ostao u sjenci. Pridružio se ocu u drugoj Bitki na Kosovu 1448., godine o kojoj smo već govorili. Bila je to prva bitka u kojoj je učestvovao. Posljednje godine života, sultan Murat II je proveo u Jedrenu. Bilo mu je potpuno jasno da će njegov sin napasti Istanbul. Vjerovatno je to bio glavni razlog njegovog mirovanja.
Nakon burnih ratova koje je vodio, država je trebala predah. Pohod na Istanbul će iziskivati ogromne napore i troškove, pa je odlučio mirovati i gomilati zalihe koje će Mehmed trošiti. Dok je Murat živ, Istanbul će biti miran. U februaru 1451. godine, sultan Murat II je umro. Oplakivali su ga i prijatelji i neprijatelji. Prijatelji su plakali jer su ga voljeli, a plač neprijatelja je bio jer su znali kakav čovjek dolazi na njegovo mjesto.
Vladavina sultan Murata II je razdoblje značajnog ekonomskog napretka. Trgovina se razgranala, a osmanski gradovi, kao što su Bursa i Jedren su se znatno razvili. Godine 1432., putopisac Bertrandon de la Brocquiere je zabilježio da se osmanski godišnji prihod popeo na 2.500.000 dukata i da bi Murat II, ukoliko bi iskoristio sva svoja sredstva, lahko mogao izvršiti invaziju Evrope.
Opisujući sultan Murata II, njegovu vojsku, dvor i cjelokupno tadašnje Osmansko društvo, Bertrandon de la Brocquiere bilježi: „Sultan skoro nikada ne govori u javnosti. Svega nekoliko ljudi može reći da su ga čuli kad govori ili da su ga vidjeli kad jede.“ „Oni su vrlo marljivi, ustaju vrlo rano i žive sasvim skromno.
Njihova hrana je jednostavni hljeb, meso sušeno na suncu, mlijeko, med, sir, voće, povrće i razne trave. Ako imaju samo nekoliko pregršti brašna, to će im biti dovoljno za nekoliko dana. Ako neka njihova kamila oboli ili iznemogne, bez nade u oporavak, onda je zakolju i pojedu. Sasvim su nezahtjevni kad je u pitanju spavanje, pa zato ležu na tlo.
Odjeća im je jednostavna i pokriva ih od glave do pete… Njihovi konji su izuzetno dobri, malo jedu, a galopiraju brzo i dugo. Hrane ih samo tokom noći, nakon čega ih pokrivaju toplim dekama… Imao sam priliku vidjeti ih vrlo svečano obučene i nakićene. To čine samo u posebnim prilikama, kao kad Grci prelaze u islam. Takav događaj, oni posebno obilježavaju, oblačeći najbolju odjeću i pašući ukrašeno oružje.“
Georg iz Milenbaha ovako opisuje sultan Murata II: „Vidio sam njihovog vladara koga su pratila samo dva mlada čovjeka kako ide u džamiju koja nije blizu njegove palate. Takođe sam ga posmatrao dok je išao u kupatilo. Kada se vraćao iz džamije, niko se nije priključivao njegovoj pratnji, niko se ne bi drznuo da ga presreće i da mu kliče „Živio kralj“, ili da na neki drugi način izrazi svoje zadovoljstvo kao što se to kod nas čini. Vidio sam sultana kako u džamiji obavlja molitvu.
Niti je sjedio na nekoj stolici, niti na nekom prijestolu, već se, kao i drugi, smjestio na ćilimu prostrtom po podu. Oko njega nije bilo nikakvih ukrasa. Na svojoj odjeći ili na svom konju, sultan nije imao neki naročiti znak koji bi ga izdvajao od drugih. Posmatrao sam ga na sahrani njegove majke i da mi ga nisu pokazali, ja ga ne bih prepoznao. Strogo je zabranjeno pratiti ga ili postaviti se ispred njega, ako za to nije dobijena izričita dozvola. Izostaviću mnoge pojedinosti koje su mi iznijeli o njegovoj ljubaznosti u razgovoru. U svojim prosudbama pokazuje zrelost i razumijevanje. Velikodušan je u davanju milostinje i dobronamjeran u svojim postupcima.“
Smrt sultana je uvijek bio opasan trenutak za Osmansku državu. Prema već uhodanoj praksi, ta vijest se držala u strogoj tajnosti sve do ustoličenja novog sultana, a sve zbog opasnosti od pobuna i prevrata. Brzi glasnik je odmah upućen u Manisu da obavijesti Mehmeda o očevoj smrti. Čim je pročitao pismo, Mehmed je skočio u sedlo i kratko rekao: „Ko me voli neka me slijedi“. Praćen vjernim prijateljima, pregazio je Galipolje za samo dva dana. Kad je stupio u ravnicu Jedrena, dočekala ga je cijela svita njegovog oca. Svi su bili tu: veziri, ulema, namjesnici. Dočekan je u tišini i dopraćen u rezidenciju.
Slijedećeg jutra, sultan Mehmed II je sjeo u očevu stolicu i primao dužnosnike. Takve situacije su uvijek bile mučne za sve službenike. Svaki od njih je mogao biti potvrđen ili smijenjen. Odmah do sultana, sjeli su njegovi najodaniji prijatelji. Čandarli Halil paša se povukao malo nazad očekujući reakciju novog sultana. Na to je sultan Mehmed progovorio: „Zašto se vezir moga oca povlači nazad. Neka zauzme svoje uobičajeno mjesto“. Znajući da se ranije zamjerio mladom Sultanu odbijajući njegove planove zauzimanja Istanbula, Halil paša je sada odahnuo. Bilo je to 18. februara 1451. godine.
U rano proljeće iste godine, u provinciji Karaman je izbila pobuna koju je predvodio namjesnik pokrajine Ibrahim. Proglasio je svoju neovisnost i odbijao dalji vazalski odnos prema Osmanskoj državi. Sultan Fatih je poslao Karadža bega sa evropskim trupama da uguši pobunu. Iskusni ratnik je brzo obavio zadatak i vratio se nazad.
Vratili su se i janjičari koji su učestvovali u tom pohodu. Kad je sultan Fatih došao izvršiti smotru svojih trupa, janjičari su se, pod punom ratnom spremom, postrojili sa obadvije strane puta i dočekali sultana uzvicima: „Sultanu, ovo je vaša prva pobjeda, trebali biste nas za to darovati.“ Bila je to skoro pa pobuna, koju su iscenirali janjičarski oficiri, a možda čak i sam veliki vezir Čandarli Halil Paša. Iako je mogao razriješiti ovu situaciju na drugi, mnogo teži način, sultan
Fatih je popustio i darovao janjičare. Nije imao vremena za akciju discipliniranja svojih elitnih trupa, a nije bio ni povoljan trenutak za takvo što. Zato se zadovoljio strogim kažnjavanjem i smjenjivanjem janjičarskih oficira. Uglavnom, za sultan Fatihova života, janjičari više nikada nisu ni pomišljali ni na najmanji oblik neposluha, a kamo li pobune…
Osmanlije – Sultan Fatih (8 dio)
Osmi dio
Čovjek koji je predodređen da zauzme Istanbul rođen je 1432. godine, deset godina nakon Sultan Muratovog opsjedanja grada. Prema osmanlijskim predajama, ta godina je bila puna raznih pozitivnih nagovještaja. Domaće životinje su davale mnogo blizanaca, voćke su neobično obilato rodile, komet dugog repa se pojavio na podnevnom nebu iznad Istanbula.
U noći 29. marta, u carskoj palati u Jedrenu, sultan Murat II je učio Kur’an i očekivao novosti o porodu svoje žene. Kad je stigao do sure „Muhammed“, došao je sluga i donio radosnu vijest o rođenju sina. Novorođenče je dobilo ime Mehmed, a tako se zvao i sultan Muratov otac. Ovo ime je turska varijanta imena Muhammed. On će postati najveći Osmanov potomak i jedan od najzaslužnijih muslimana u historiji. Cijeli svijet će upoznati sultan Mehmeda II, poznatijeg kao „El-Fatih“ – „Osvajač“.
Osmanlije su izgradili sopstvena pravila u vezi sa svojim dvorom. Za razliku od Bizantijaca, sultana je mogao naslijediti isključivo njegov sin. Ako je bilo više sinova, vladajući sultan je pažljivo birao ko će ga naslijediti. Svaka sentimentalnost je bila potpuno isključena. Izbor je bio uslovljen isključivo brigom za sudbinu države. Prinčevi su brižljivo posmatrani i proučavani, konsultovana je najbolja ulema i ostali dokazani domoljubi. Strah od političkih intriga i građanskog rata bio je uvijek prisutan.
Nije bila nikakva rijetkost da na čelo države dođe princ čija je majka bila žena sasvim nepoznatog porijekla, zarobljena u nekom od ratnih pohoda. Nakon što bi prešla u islam, sultan bi oženio takvu djevojku i ona bi, prema islamu, postala potpuno ravnopravna drugim ženama koje su oduvijek bile muslimanke.
Iz ove činjenice skoro svi zapadni orijentalisti su na jedvite jade izgradili tezu da je sultan Fatihova majka možda bila kršćanka. Osmanlijski historičari su potpuno saglasni da se sultan Fatihova majka zvala Hüma-Hatun i da je bila kći Ibrahim-bega Isfendijara. U krajnjoj liniji, čak i da je njegova majka zaista bila po rođenju kršćanka, ta činjenica nimalo ne umanjuje njegovu vrijednost. Osmanlije nikada nisu bili opterećeni nečijim porijeklom. U suprotnom, Mehmed-paša Sokolović, porijeklom Srbin, nikada ne bi mogao biti ni pisar u najmanjoj varoši, a kamo li veliki vezir.
Djetinjstvo i odgoj
Mladi princ Mehmed je imao starijeg brata Ahmeda koji nije izabran za prijestolonasljednika. Izbor je pao na Mehmeda. Još u doba ranog djetinjstva Mehmed je upućen u jednu od medresa u provinciji, kako bi očvrsnuo daleko od udobnosti carskog dvora i zadobio odgoj i znanja o vjeri. Mladi Mehmed je čak i u to doba pokazivao znake snažne volje i čvrstine, na taj način što je odbijao učiti i pokoravati se disciplini, smatrajući da jedan princ ne mora slušati naređenja učitelja.
Ipak, i za najljući čelik se nađe odgovarajući kovač. Sultan Fatihov kovač je bio molla Ahmed Gurani. Bio je jedan od naboljih učenjaka tog vremena, pa ga je sultan Murat II pozvao da preuzme ulogu učitelja mladog princa. Bio je porijeklom Kurd, poznat po učenosti i strogosti. Molla Ahmed se odazvao i doputovao u Manisu, gdje su već po tradiciji odgajani mladi prinčevi.
Sultan Murat je poslao pismo molla Guraniju u kojem mu skreće pažnju da nimalo ne štedi mladog princa, koji je, kao i većina prinčeva, bio razmažen. Mehmed je ponovo pokušao sa isprobanim receptom i odbijao izvršavati zadatke koje je dobivao od molla Ahmeda, očekujući da se prema njemu odnosi kao prema princu. Međutim, učeni molla je postupio po uputstvima sultan Murata, pa je tako jednom prilikom išibao mladog princa. Mehmed se požalio ocu na postupak strogog molle, ali podrške nije bilo.
Tako je uvidio da nema druge nego ostati u medresi i vrijedno učiti. Osmanlijske predaje govore da sultan Fatih, koji je u hadisu Allahova Poslanika, a.s., nazvan “divnim”, od tada više nikada nije propustio rani sabah.
Pod budnom pažnjom molla Ahmeda, Mehmedova prirodna inteligencija je izbrušena do visokog sjaja. Mladi princ se okitio visokim znanjima o islamu, historiji, geografiji, inžinjerstvu, pjesništvu, književnosti. Takođe je naučio i nekoliko jezika: arapski, perzijski, grčki, srpski i italijanski. Osim molla Ahmeda, sultan Fatihovi učitelji su bili i molla Yegan, molla Ayas i drugi.
Kako god je vođeno računa o naobrazbi mladih prinčeva, ništa manje napora nije ulagano u njihov duhovni odgoj. Stav Osmanlija je bio da sama nauka, bez odgoja, malo koristi, a često i šteti. Sultan Fatihov duhovni odgajatelj bio je šejh Ak Šemseddin, učenik čuvenog šejha Bajram Velija. Okićen velikim znanjem i prefinjenim odgojem, mladi princ je u četrnaestoj godini života vodio rasprave o suptilim temama iz islamskih znanosti sa najboljom ulemom tog vremena.
Frustriranost kršćana
Novi sultan je imao svega devetnaest godina. Još tada su se na njemu jasno razaznavali znakovi nesvakidašnje ljudske izvrsnosti. Njegova natprosječna inteligencija, široko obrazovanje, iznimna pobožnost, čvrstina karaktera, ozbiljnost i odlučnost, ulivali su poštovanje svakom ko bi sa njim razmijenio svega nekoliko rečenica. Zaogrnemo li sve te osobine plaštom stoljetnih iskustava, ukupnim ugledom i postignućima njegovih djedova, tad nimalo ne začuđuje činjenica da je tako mlada osoba ostvarila neviđeni uspjeh – osvojenje Istanbula.
Uprkos njegovim neospornim kvalitetima, u bizantijskoj i zapadnjačkoj literaturi otkrit ćemo orkestrirane napade i sistematsko ocrnjivanje njegove ličnosti. Kad mu se već ne može osporiti genijalnost, onda mu se mogu pripisati neljudske osobine i tako obezvrijediti njegova postignuća. Istraživati ličnost sultan Fatiha oslanjajući se na bizantijske hroničare, isto je što i povjeriti gladnim vukovima jagnje na čuvanje. Bizantijci su višestoljetni mrzitelji islama. Briljantni muslimanski general Halid ibn Velid im je početkom VII stoljeća preoteo cijelu Siriju koja je tada smatrana „džennetom na zemlji“. Bizantijski car pokreće čitavu imperijalnu armiju od 150 000 vojnika i pokušava protjerati muslimane.
Suprotstavlja mu se Halid ibn Velid, Allahova Sablja, i sa svega 40 000 vojnika, na rijeci Jermuk, 636. godine, potpuno uništava bizantijsku armadu. Nikada više Bizantijac nije kročio u Siriju. Slijede dalja muslimanska osvajanja na kopnu i moru sve dok nisu opsjeli Istanbul. Iako bezuspješna, dva uzastopna opsjedanja su zadala strašne muke Bizantijcima.
Zatim dolaze Seldžuci i osvajaju Anadoliju, poražavaju imperijalnu armiju kod Mancikerta, a bizantijski imperator je prisiljen kleknuti pred muslimanskog vojskovođu Alp Arslana i moliti za milost. Nikada više Bizantijac nije kročio u Anadoliju. A onda dolaze Osmanlije koji im uzimaju skoro cijelu teritoriju i bacaju ih u potpuno okruženje.
Konačno, sultan Fatih im preotima Istanbul i posljednje teritorije, čime Bizantija kao država prestaje postojati. Nikada više Bizantijac nije kročio u Istanbul. Kako je onda moguće očekivati da će bizantijski pisci reći išta pozitivno o čovjeku koji na najbolji način predstavlja sve ono što oni neizmjerno mrze?
Evropa je opet posebna priča. Stoljećima se valjala u blatu sopstvenog primitivizma i neprosvijećenosti. A onda je ugledala izvrsnu priliku za pljačku i pokrenula „svete“ krstaške ratove pod slabom maskom zaštitnika kršćanstva. Više od tri stoljeća, kontinuirano je odašiljala svoj najgori ološ, pljačkala i ubijala muslimane i svoju „braću“ pravoslavce. Kada su svi napori propali i kada je shvatila svu svoju nemoć, mirno je posmatrala kako muslimani, kao sazrelu voćku, ubiru Istanbul.
Kada je riječ o karakteru sultan Fatiha, ne možemo se u potpunosti osloniti ni na osmanlijske izvore.
Sasvim prirodno, Osmanlije su svog ponajboljeg sina predstavili u najboljem svjetlu. Jedino nam preostaje proučavanje ukupnog sultan Fatihovog djela i formiranje vlastite slike o njemu. U narednim brojevima našeg časopisa, vidjet ćemo svu njegovu veličinu sazdanu od nesvakidašnje pobožnosti, genijalnosti, organizacijskih sposobnosti i dalekovidosti.
Osvajač planira osvajanje
Još od ranog djetinjstva Sultan Fatih se počeo baviti pripremama za osvajanje Istanbula. Veliki vezir njegovog oca, Čandarli Halil-paša, nije bio sklon toj ideji. Želio je mir sa Bizantijcima. Halil-paša je bio izdanak ugledne porodice Čandarli, koja je već nekoliko generacija zaredom davala visoke funkcionere Osmanlijskoj državi. Oslonivši se na visoko porijeklo i snažan politički uticaj usuđivao se otvoreno protiviti mladom sultanu. Dvojica visokih funkcionera, Šihabettin-paša i Zaganos-paša podržavali su mladog Mehmeda u njegovoj zamisli osvajanja Istanbula.
Mehmed je čitao djela u kojima se opisuje život Aleksandra Makedonskog i Julija Cezara. Godine 1445., kad je imao svega trinaest godina, dok je sultan Murat još uvijek bio na vlasti, mladi Mehmed je sa dvojicom odanih paša isplanirao zauzimanje grada. Kada je Halil-paša saznao za te planove, odmah ih je odbacio pobojavši se reakcije zapadnog kršćanstva. Halil-paša se, kao pripadnik stare plemićke porodice, pobojao za svoju sudbinu, jer je mladi Mehmed bez predrasuda za svoje najbliže saradnike uzimao bivše kršćane koji su primili islam.
Prema nekim vjerovanjima, iskoristio je snažne porodične veze i iscenirao pobunu janjičara koji se, naime, nisu slagali sa politikom princa Mehmeda. Sultan Murat je ubrzo sredio nemire i poslao Mehmeda u Manisu. Tursun-beg bilježi da je mladi Mehmed to nerado učinio. Iako se povukao u Manisu, i dalje se smatrao jedinim legalnim sultanom, dok je Murat bio samo njegov opunomoćeni zastupnik.
