Bilo je to u rano jutro, 29. maja 1453. godine. Teodosijevi bedemi su štitili Istanbul više od hiljadu godina. Napadani su nebrojeno puta. Svaki put potpuno bezuspješno. Konačno, našao se neko ko im je dorastao. Bio je to dvadesetjednogodišnji mladić, divni vojskovođa, sultan Mehmed Fatih i njegove Osmanlije.
Osmanlije-Od sada Istanbul (16 dio)
Šesnaesti dio
Konačno, Istanbul je osvojen. Nakon što su janjičari otvorili još nekoliko kapija na kopnenom dijelu bedema, ubrzo je lepršalo bezbroj osmanlijskih zastava. Među njima se posebno isticala ona sultanova. Kršćanski vojnici su pružali sporadični otpor, ali su bivali brzo savladani. Njihova linija komandovanja je potpuno pukla. Sada su bili samo neorganizovana masa koja je bezglavo jurcala po bojištu tražeći spasa.
Manje grupe su se ipak uspjele organizovati, ali su ih nadirući Osmanlije naprosto gazili. Vidjeli su bezbroj osmanlijskih zastava na visokim bedemima i shvatili da je bitka izgubljena. „Grad je izgubljen, grad je izgubljen!“, prenosilo se iz kvarta u kvart. Cijeli grad je zahvatila strašna panika. Svaki otpor je potpuno skršen. Šta činiti, kuda pobjeći?
Đenovljani i Mlečani su pohrlili prema kapijama duž bedema uz Zlatni rog. Nastojali su se dočepati brodova i što prije pobjeći od strašne more. Mnogi gradski plemići sa svojim porodicama su im se pridružili. Bijeg iz ovog dijela grada je bio moguć jedino kroz kapiju na koju je izašao Đustinijani sa svojim ljudima. Na kapiji je zavladala takva gužva, da su kršćani gazili jedni druge u nastojanju da se dočepaju obale mora. Mnogi od njih su skončali pod nogam svoje braće. Iako su ih mogli presretati, Osmanlije ih nisu sprečavali u bijegu. Jedno od osnovnih ratnih pravila je to da neprijatelju uvijek treba ostaviti mogućnost bijega, posebno kad su u pitanju opsadne operacije. Naravno, ovo pravilo važi u slučaju kad cilj napada nije potpuno uništenje žive sile. Cilj opsjedanja Istanbula je bio zauzimanje grada, a ne uništavanje neprijatelja. Otpor je prestao i svaka akcija prema neprijatelju koji bježi je nepotrebno izlaganje riziku. Osim toga, pritiješnjen u bezizlaznu situaciju, neprijatelj će se boriti snagom očajnika.
Osmanlijska flota je sada nesmetano doplovila do pristaništa ispod bedema i iskrcavala mornare. Otvoreno je nekoliko kapija sa te strane, pa su bedemi duž Zlatnog roga ubrzo bili u rukama Osmanlija. Flota iz Mramornog mora je primila signal o pobjedi i odmah zaplovila prema bedemima sa te strane grada. Uvidjevši besmislenost dalje borbe, kršćani koji su bili na tim položajima su se predali. Međutim, princ Orhan i nekolicina Turaka sa njim i dalje su pružali otpor. Ubrzo su i oni natjerani u bijeg.
Proročanstvo
Konstantin je shvatio da je grad izgubljen. Poskidao je sve carske oznake sa sebe kako ne bi bio prepznat. Svi bizantijski historičari, bez izuzetka, pisali su o njegovoj herojskoj i mučeničkoj smrti. Ovi opisi poprimaju suviše epske razmjere da bi se u njih vjerovalo. Konačno, šta se može očekivati od gubitnika? Kad su već izgubili grad, plasirat će legendu o herojskoj smrti svog cara. Ipak, bio je to njihov posljednji car. Iako ne navode nijednog kršćanskog očevica, mora biti zabilježeno da je poginuo na najviteškiji mogući način. Osmanlijski hroničar i očevidac zauzimanja Istanbula, Tursun-beg, navodi da je Konstantin pokušao pobjeći prema Zlatnom rogu i ukrcati se na jednu od lađa koje su značile sigurnost. Na putu do bedema, presreli su ga osmanlijski mornari i ubili. Šta je prava istina, ostat će tajna. Uglavnom, i bizantijski i osmanlijski historičari su saglasni da je posljednji bizantijski imperator, Konstantin Dragaš iz dinastije Paleologa, pao pod sabljom osmanlijskog vojnika.
Grci su bježali prema centru grada, gdje Osmanlije još uvijek nisu prodrle. Mnogi od njih još uvijek nisu izgubili svaku nadu. Prema jednom proročanstvu, grad će pasti u ruke Osmanlija koji će doprijeti sve do Konstantinovog stuba, a prema nekim verzijama do Teodosijevog foruma. Tada će sa neba sići svetac sa sabljom koju će predati jednom običnom i sasvim skromnom čovjeku i reći mu: „Uzmi ovu sablju i spasi narod Božiji.“ Osmanlije će se tada dati u bijeg, a kršćani će ih proganjati i ubijati sve do Perzije. Vrlo precizno proročanstvo.
Sujevjerni kakvi su bili, a i nemajući više nikakve nade, stanovnici su pohrlili prema crkvi Svete Sofije u čijoj blizini je bio Konstantinov stub. Vojnici, žene sa djecom u naručju, starci, monasi i monahinje, svi su žurili ka crkvi. Uperili su poglede ka nebu, izgovarali molitve, izražavali kajanje za grijehe i zazivali sveca sa sabljom. Na njihovo razočarenje, svetac nije došao.
Umjesto očekivanog sveca, došli su Osmanlije. Doduše, nosili su sablje kao i očekivani svetac, ali ih nisu namjeravali predati nikakvom skromnom Grku. Još manje su namjeravali bježati bilo kuda, a posebno ne prema Perziji. Oni su zauzeli grad na juriš. Tri puta su nudili mirnu predaju i garantovali sigurnost svim stanovnicima. Nakon skoro dvomjesečne borbe, nadljudskih napora i proljevanja krvi, stigli su na cilj. Pobjednik će sada uzeti zasluženi plijen. Bio je to stoljetni običaj i legitimno pravo pobjednika. U ovom slučaju, plijen su bili svi stanovnici Istanbula i njihova pokretna imovina.
Uspostavljanje kontrole
Da bi zaštitio grad od potpune devastacije koju bi neregularne trupe sigurno počinile, sultan Fatih je u rezervi držao odred dobro obučenih, disciplinovanih i odanih čauša. Regularne osmanlijske trupe su napredovale prema crkvi Svete Sofije prema svim pravilima zauzimanja grada. Osmanlije su bili vrlo vični tome. Zauziman je kvart po kvart. Kontrola nad gradom je preuzimana sistematično i postepeno. Nakon što bi određeni kvart bio stavljen pod kontrolu, bivao je obezbijeđen jedinicom koja bi patrolirala po njemu. Nakon toga, trupe bi nastavile dalje. Kada su konačno stigli do crkve Svete Sofije, osmanlijski vojnici su je zatekli prepunu civila i vojnika. Dok su jedni zapomagali i bili van sebe od straha, drugi su se usrdno molili za spas. Teška metalna vrata crkve su bila zaključana. Pošto Bizantijci ni po koju cijenu nisu htjeli otvoriti vrata, Osmanlije su ih razbili i naredili narodu da napusti crkvu koja je sada bila vlasništvo osmanlijske države.
Svi ovi napori su bili s ciljem sprečavanja nasilja, bespotrebnog krvoprolića i pljačke. Legitimno uzimanje plijena i bezobzirna pljačka nisu isto. Zadatak regularnih trupa je bio preuzimanje kontrole nad gradom, eliminisanje eventualnog otpora, zaštita zgrada od rušenja i sprečavanje svakog oblika nedoličnog ponašanja. Neregularne trupe, prvenstveno bašibozuci, okrenuli su se zarobljavanju stanovništva, pretresu kuća u potrazi za dragocjenostima i općenitom iskorištavanju prilike za pribavljanjem materijalne koristi.
Bizantijski hroničari su zabilježili da se, nakon osvajanja grada, dogodio strašan pokolj, bezobzirna pljačka, silovanja i pijančenja. Osmanlijski historičari jedva bilježe poneki nedostojan čin pojedinaca, dok svaki oblik općeg općeg divljanja potpuno isključuju. Analizirajući sve navode Bizantijaca, nismo skloni povjerovati u njihovu interpretaciju događaja. Bezobzirna ubistva su isključena zbog toga što islam strogo zabranjuje ubijanje nejači, a dozvoljava zarobljavanje. Pored toga, mnogo je korisnije zarobljavati građane i kasnije uzimati otkup za njih, nego ih ubijati. Prema nekim navodima, zarobljeno je oko 50 000 stanovnika grada. Osim toga, osmanlijsku vojsku su neprestano pratili mnogobrojni šejhovi i drugi pobožnjaci. Ovi ljudi su bili neprikosnoveni autoriteti. Nije bilo takvog prostaka među Osmanlijama koji bi se usudio činiti nedolična djela u prisustvu šejhova i ostale uleme.
Osvajač ulazi u grad
Kasno poslije podne, situacija u gradu je stavljena pod punu kontrolu. Došao je čas da sultan Fatih uđe u svoj grad. Jašući prekrasnog bijelog konja, okružen ulemom, vezirima, namjesnicima pokrajina i elitnim jedinicama, sultan je ujahao u grad kroz Harisijevu kapiju, kasnije preimenovanu u Jedrensku kapiju. Na sve strane lepršali su zeleni bajraci islama i crveni sultanovi bajraci. Iz svih pravaca su se mogli čuti povici: „Allahu ekber! Živio sultan! Ti si Osvajač Istanbula!“ Ushićenje je bilo tim veće što je sultan Fatih tada imao svega dvadeset i jednu godinu.
Sultanova svečana povorka je bila veličanstvena. Oko njega su bili istaknuti šejhovi sa bijelim amamama i skrušenim držanjem pobožnjaka. Nasuprot njima, janjičari su obukli raskošne svečane uniforme i ogrnuli, kao krv crvene, ogrtače. Zveckanje njihovog blještavog oružja i hrzanje pomamnih konja sa bogato ukrašenim sedlima i dizginima davalo je poseban ton snage i raskoši sultanovih elitnih jedinica. Kud god bi sultan Fatih projahao, nailazio bi na gromoglasna klicanja svojih vojnika. Umjesto gordosti i samoljublja sultan Fatih je, kao izuzetan musliman, pokazivao skromnost i svjesnost da svaka pobjeda dolazi samo od Allaha Uzvišenog. Povremeno, sultan Fatih bi zastao i snažnim glasom uzvikivao: „Gazije moje! Allahovom voljom, vi ste danas osvojili Istanbul. Neka vam je mubarek vaša veličanstvena pobjeda i junaštvo. Zahvala pripada samo Allahu, neka se smiluje šehidima, neka podari mudžahidima čast i slavu, te neka učini moj narod ponosnim i zahvalnim.“
Jašući polahko, sultan Fatih je razgledao grad. Bio je imresioniran tolikim brojem crkava, palata, parkova, trgova, dućana i širokih ulica. Kad se sultanova povorka približila centru grada, istupila je jedna mlada Grkinja sa buketom svježe ubranih ruža, htijući tako izraziti dobrodošlicu sultan Fatihu. Uputila se prema šejh Ak Šemseddinu misleći da je on sultan, jer je bio u poznim godinama, a imao je dugu sijedu bradu. Grčki narod nije očekivao da osvajač grada ima samo dvadeset i jednu godinu. Očekivali su nekog starijeg. Šejh je shvatio namjeru mlade djevojke, povukao dizgine, potjerao konja malo unazad i rekao joj:
– Ono je sultan Mehmed, idite njemu – pokazujući rukom u pravcu sultana.
Bio je to poseban trenutak. Na sultan Fatihovom mjestu, većina ljudi bi se osjećala ponosnim i gordim. Umjesto toga, mladi sultan pokazuje poseban odgoj i skromnost, pa upućuje djevojku prema svom šejhu, htijući mu odati priznanje za podršku u ovoj veličanstvenij pobjedi:
– Djevojko, vratite se tom čovjeku i dajte mu cvijeće, ja jesam sultan Mehmed, ali ono je moj hodža.
Istanbulski ezan
Projahao je pored Valensovog akvadukta i nastavio prema crkvi Svete Sofije, simbolu istočnog kršćanstva. Kad je stigao do crkve, sjahao je i laganim koracima ušao unutra. Bio je impresioniran njenom veličinom i raskošnim ornamentima. Tad je, iz skrivenih kutova crkve, pred sultana izašlo nekoliko Grka i palo ničice pred njim tražeći milost. Sultan ih je umirio riječima da su sada slobodni i naredio da pod stražom budu sprovedeni svojim kućama. Tada je naredio da se prouči ezan. Bila je to tako željena zapovijest. Na nju se čekalo osam stoljeća. Mujezini su se popeli na kupolu crkve nakon čega su se gradom razlijegali milozvučni tonovi ezana. Tada su Osmanlije klanjali namaz zahvale Uzvišenom Allahu. Imam je bio sultan Fatih. Od sada će se u najvećoj i najsvetijoj crkvi istočnog kršćanstva slaviti samo Allahovo ime. Nakon namaza, sultan Fatih je obznanio da je crkva Svete Sofije od sada džamija. Jedva čekajući taj trenutak, vojnici su iz džamije iznijeli sve krstove, ikone, kao i ostale kršćanske relikvije kojima ne može biti mjesta u džamiji.
U svojoj hiljadugodišnjoj historiji, ova crkva je nekoliko puta stradala u požarima i potresima. Bizantijci su je uvijek iznova popravljali dajući joj još veći sjaj i raskoš. Vjerovali su da je projektant crkve bio jedan od njihovih svetaca, a da su dukati za njenu izgradnju pali sa neba. U njoj su obavljane najvažnije svečanosti. Krunisani su i vjenčavani carevi, postavljani najviši crkveni velikodostojnici, obavljane su molitve zahvale nakon velikih pobjeda kao i molitve u najvećim krizama. Za Bizantijce, ova crkva je bila simbol Imperije i kršćanstva. Pošto je Imperija uništena i pošto je islam, veličanstvenom pobjedom, savladao kršćanstvo, prestala je potreba za simbolom države koje više nema. Od sada, džamija Aja-Sofija će biti simbol trijumfa islama.
Sultan Fatih se dalje zaputio prema staroj carskoj palati koja je bila odavno napuštena i prepuštena propadanju. Vidjevši je u tako jadnom stanju sultan Fatih se sjetio prolaznosti svega što je na ovom svijetu pa tom prilikom izreče stih na perzijskom jeziku:
„Pauk čuva vrata na dvoru Horosana,
Sova pjeva stražarsku pjesmu u palati Afrasiaba.“
Nakon što je obišao grad, sultan Fatih je ponudio visoke cijene otkupa plemića i njihovih porodica koje su zarobili njegovi vojnici. Nakon što bi ih otkupio, sultan Fatih bi im dao čvrsta uvjerenja da su sada pod njegovom zaštitom. Potom bi ih darovao visokim svotama novca da mogu ponovo započeti život u svom gradu. Nakon toga je napustio grad i vratio se u logor.
Za to vrijeme, u gradu su radile komisije čiji zadatak je bio popisivanje imovine koja je preostala nakon što je vojska uzela svoj dio. Nakon što bi završili popis inventara u kućama plemića, članovi komisije bi ih zapečatili i odaslali pismo vlasnicima da se slobodno mogu vratiti u svoje domove i uživati potpunu slobodu. Ukoliko to ne učine u roku od tri mjeseca, njihove kuće i imanja će preći u vlasništvo države. Slične komisije su radile i u Galati.
Mnogobrojni italijanski plemići i trgovci su takođe izbjegli, smatrajući da će Osmanlije njihovu koloniju sravniti sa zemljom zbog njihovog dvoličnog ponašanja i pomaganja Istanbulu tokom opsade, iako su prethodno uvjeravali sultan Fatiha u svoju neutralnost. Komisije su otvarale napuštene kuće, popisivale inventar u njima, a zatim ih pečatile. Njihovim vlasnicima su takođe poslane obavijesti da se mogu slobodno vratiti u roku od tri mjeseca, kada rok povratka ističe.
Novo ime grada
Vrativši se u logor, sultan Fatih je zatekao vojsku u općem veselju. Svirala je vojna muzika, vojnici su igrali i pjevali. Prebrojavao se ratni plijen koji je bio tako bogat da je u osmanlijskom logoru zlato vrijedilo kao i kalaj.
Bližio se petak koji je padao 2. juna. Bila je to izvrsna prilika da se džuma-namaz klanja u džamiji Aja Sofija. Stolari, moleri, zidari i ostale zanatlije su se prihvatili posla. U rekordnom roku je uz džamiju izgrađena drvena munara. Freske u džamiji su prekrečene, a kipovi i ostale simboli idolatrije su iznešeni. Izgrađen je čak i mihrab u kojem će šejh Ak Šemseddin, kao imam, klanjati prvu džumu u Istanbulu. Penjući se na mimberu, šejh Ak Šemseddin je spomenuo ime vladara carstva. Ono je glasilo: „Sultan Mehmed, Han, Gazi.“
Svi osmanlijski sultani su mnogo držali do tradicije svojih predaka. Jedna od tradicija je bila da se svakom novoosvojenom gradu da novo ime. Zadivljen ezanima koji su se tih dana razlijegali gradom, sultan Fatih odluči da se Konstantinije od sada zove Islambul – pun islama. Iako je u prepiskama i dalje zadržano ime Konstantinije, u narodu se udomaćio izraz Istanbul.
Osmanlije-Kad bi jedna dlaka znala… (17 dio)
Sedamnaesti dio
Znajući za rasulo u pravoslavnoj crkvi koje je zavladalo u trenutku kad je Konstantin Dragaš prihvatio uniju crkava, sultan Fatih je odlučio zavesti red među visokim sveštenicima. Pošto je on sada posjednik i bizantijske krune, taj posao je smatrao svojom vladarskom dužnošću, tim prije što su podjele unutar crkve bile vrlo duboke. Obzirom da je posljednji patrijarh, Grigorije Mamas, pobjegao u Italiju još prije proglašenja unije i pošto je narod bio posebno kivan na njega, smatrajući ga glavnim krivcem za uspostavljanje unije, Grigorije više nije smatran patrijarhom.
Nakon što je pažljivo proučio situaciju, sultan Fatih je za novog patrijarha odabrao Genadija, koji je bio žestoki protivnik unije crkava. Na dan zauzimanja Istanbula, Genadij je zarobljen kao i mnogi drugi. Sultan Fatih ga je otkupio i ponudio mu mjesto patrijarha. Genadij je prihvatio, a sultanov izbor su potvrdili episkopi koje je sultan u međuvremenu pronašao i oslobodio zarobljeništva.
Zajedno sa Genadijem, sultan Fatih je sačinio sporazum između osmanlijske države i Pravoslavne crkve. Prava i ovlasti patrijarha bola su izuzetno široka, naročito imajući u vidu potpunu vjersku, rasnu, kulturnu i svakojaku netoleranciju u propaloj Bizantiji kao i u katoličkoj Evropi. Patrijarhu je garantovana sigurnost, izuzetost od plaćanja dadžbina, sigurnost da ga država neće ukloniti sa položaja, potpuna sloboda kretanja i pravo prenošenja ovih povlastica na njegove nasljednike. Patrijarh je nadležan za crkvena vjenčanja svoje pastve, crkveni sudovi su nadležni u sporovima vezanih za pravoslavnu vjeru, brakorazvodne parnice i testamente. Patrijarh je imao pravo osnovati i posebne sudove koji će presuđivati u svim građanskim parnicama između pravoslavaca. Osmanlijski sudovi su bili nadležni za kriminalne prijestupe koje bi počinio pravoslavac, kao i u sporove u koje je umiješan musliman. Svi pravoslavni sveštenici, bilo kojeg ranga, oslobođeni su plaćanja bilo kojih dadžbina.
Sličan dokument je sačinjen i sa Italijanima u Galati. Njima se, između ostalog garantovalo pravo vršenja svih vjerskih obreda, crkve se neće pretvarati u džamije i niko neće biti prisiljavana da primi islam. Sličan sporazum je sačinjem i sa glavnim rabinom jevreja. Ermeni su takođe dobili svog patrijarha. Nije sasvim jasno da li je ermenski patrijarh, kojeg je postavio sultan Fatih, bio vođa svih Ermena u državi. Dokumenti koji govore o potpunom ujedinjenju svih Ermena u jednu patrijaršiju datiraju iz XVII stoljeća.
Bio je to trijumf razuma, čovječnosti i tolerancije. U srcu osmanlijske države, djelovale su vjerske zajednice sa potpunim slobodama, o kakvim su mogle sanjati čak i u kršćanskim zemljama. Pravoslavlje je na poseban način odahnulo. Višedecenijske ucjene sa Zapada će sada prestati. Krstaši sa zapada više nikada neće kretati prema Palestini i neće pljačakati njihove domove, crkve i manastire. Niko više pravoslavcima neće određivati kako će se krstiti, i u šta će vjerovati. Oni sada imaju patrijarha kojem se čak ni moćni sultan neće miješati u poslove.
Tuga u Evropi – radost u Aziji
Početkom juna 1453. godine, nekoliko italijanski brodova se vuklo između otoka u Egejskom moru. Isplovili su iz Zlatnog roga u utorak 29. maja i jedva se provukli kroz borbeni raspored osmanlijskog brodovlja koje je opkolilo Istanbul. Brodovi nisu imali jasno određen cilj. Jedino je bilo važno pobjeći što dalje. Odgovarala im je svaka luka osim istanbulske, jer je grad pao u ruke mrskih Osmanlija. Na brodovima su bili preživjeli italijanski plaćenici koji su branili grad, kao i Grci koji su se u posljednjem trenutku uspjeli ukrcati i pobjeći u sigurnost morske pučine.
Neki brodovi su pristali u luci Kandiji na otoku Kritu koji je tada bio pod mletačkom upravom. Drugi su produžili prema Italiji i zaustavili se u lukama Modon i Halka na Peloponezu koje su takođe kontrolisali Mlečani. Svi putnici na brodovima su izgledali očajno. Vijest koju su donijeli je bila prestrašna. Istanbul je u rukama Osmanlija. Vijest o tome je odmah odaslana u Veneciju. Odmah su sazvani svi senatori republike pred kojima je pročitana tužna vijest. Mlečani su požurili sa prenošenjem poruke dalje na zapad. Početkom jula, o svemu je bio izviješten i papa u Rimu, zatim i kralj Alfonso u Napulju. Do sredine jula, cijeli kršćanski zapad je saznao za katastrofu Bizantije.
Na otoku Hiosu, u sred Egejskog mora, bila je usidrena flota mletačkih brodova koja je krenula u pomoć opkoljenom Istanbulu. Kapetan flote, admiral Loredan, već nekoliko dana je nestrpljivo očekivao povoljan južni vjetar koji će pokrenuti brodove i brzo ih dovesti do očajnih kršćana u gradu. Međutim, povoljan vjetar nije došao. Umjesto njega, puhao je sjeverac koji je donio izbjeglice iz Istanbula, a zajedno sa njima i vijest o gubitku grada. Razočaran, admiral Loredan je pokrenuo flotu i uplovio u luke na Peloponezu gdje je čekao dalja uputstva iz Venecije.
U osmanlijskom Jedrenu je vladalo sasvim suprotno raspoloženje. Upućivana su pisma sa radosnim vijestima svim muslimanskim vladarima. Sultan Fatihov ambasador je stigao u Kairo 27. oktobra 1453. godine i donio zvaničnu obavijest o osvojenju Istanbula. Memlučki sultan u Kairu je naredio da se u čast velike pobjede islama priredi posebno veselje. Dva dana, bez prestanka, telali su po gradu i okolini prenosili radosnu vijest. Ulice, dućani i kuće stanovnika Kaira bile su posebno okićene. Sve u čast neusporedive pobjede islama. U pismu u kojem je memlučkog sultana obavijestio o pobjedi, sultan Fatih je naveo: „Vaša je obaveza držati bezbijednim puteve kojima hode hadžije, a gaziluk je naša dužnost.“
Izaslanstva susjednih kršćanskih enklava su se utrkivala u čestitanjima mladom sultan Fatihu. Svi, bez razlike, pružali su uvjeravanja da žele ostati u prijateljskim odnosima sa novim vladarem Istanbula. Naročito ljubazni su bili Mlečani. Njihov senat je poslao ambasadora Bartolomea Marčela sa bogatim darovima koje će predati sultan Fatihu. Ambasador je stigao u luku na Peloponezu, odakle ga je admiral Loredan prebacio u Istanbul. Dalje je nastavio prema Jedrenu u posjetu osmanlijskom dvoru gdje će tražiti obnovu ugovora koji je ranije sklopljen sa sultan Muratom II. Trgovina je bila važnija od kršćanskog jedinstva.
Obnova Istanbula
Nakon što je postigao povoljne sporazume sa svim zainteresovanim stranama, sultan Fatih se mogao prepustiti svojoj posebnoj želji – izgradnji Istanbula. Prvo što je učinio bilo je to da je grad Istanbul proglasio novom prijestolnicom osmanlijske države, a zatim je, 1454. godine, izgradio privremeni saraj. Bilo je to na mjestu gdje su danas zgrade Istanbulskog univerziteta i džamija Sulejmanija. Zgrade saraja su izgrađene na brzu ruku, a 1459. godine započeta je izgradnja novog, Topkapi saraja, na mjestu nekadašnjeg Akropolja. U tom saraju će osmanlijski sultani ostati narednih četiri stoljeća i bit će neprestano dograđivan.
Znajući da mu grad Istanbul bez stanovnika ne znači ništa, sultan Fatih je na sve strane raspisao fermane kojima poziva odbjeglo stanovništvo da se vrate svojim domovima i slobodno žive u svom gradu uz garancije sigurnosti života, djelovanja, vjerske slobode i imetka. Poduzimao je i ostale mjere naseljavanja grada kao što je stimulisanje stanovništva iz Anadolije i Balkana da se naseli u Istanbulu.
Ubrzo je grad zabrujao punom parom. Na sve strane su bila gradilišta. Gradile su se nove i obnavljale stare zgrade. Ponovo su proradili stari dokovi za gradnju brodova, izgrađena je livnica topova, oživljeni su stari zanati i podsticani novi. Mogućnost zapošljavanja i stalni izvori solidnih prihoda su privukli ljude raznih struka. Posebno dobar tretman su imali učenjaci raznih profila koji su naprosto pohrlili na dvor sultan Fatiha. Sastav učenjaka oko sultan Fatiha je bio do tada neviđen. Uporedo sa znalcima vjere islama, na njegovom dvoru su boravili arhitekti iz Grčke, slikari iz Evrope, liječnici Arapi i Jevreji, kao i pjesnici iz Irana.
Autor: Mehmed Ćeman,
