Osmanlije-Očaj kršćana (14 dio)
Četrnaesti dio
Nakon što je osmansko brodovlje kopnom prebačeno u zaliv Zlatni Rog, napetost i svađe među kršćanima u Istanbulu nisu prestajale. Prigovaranja i međusobna optuživanja su bila sve žešća i otvorenija. Među Italijanima je vladala posebna netrpeljivost. Đenovljani su prozivali Mlečane da neprestano otpravljaju svoje brodove iz Zlatnog roga u sigurnost Egejskog mora. Naravno, Mlečani su odbacili optužbe i iznijeli argumente da su poskidali krme i jedra sa brodova.
Kada su upitali Đenovljane zašto i oni to isto ne učine, odgovorili su im da ne žele umanjivati borbenu gotovost mornarice i da moraju neprestano odlaziti u Galatu da provjere šta je sa njihovim ženama i djecom.
Na to su ih Mlečani optužili da odlaze u Galatu kako bi Osmanlijama isporučivali obavještajne podatke o situaciji u gradu.
Đustinijani i Luka Notaras se takođe nisu podnosili. Veliki duks, ponosni Bizantijac Luka Notaras, nikako nije podnosio Italijana Đustinijanija. Došao je kao plaćenik u njegov grad i sada se usuđuje komandovati cijeloj njegovoj vojsci pa čak i njemu, najvećem bizantijskom generalu. Naročito je napodnošljiva bila Đustinijanijeva nadmenost i osorost. Notaras je prigovarao Đustinijanijevoj odluci da odbranu povuče na snažnije unutarnje bedeme, umjesto da se brani na prvim linijama vanjskih bedema. Na to je Đustinijani odgovorio optužbama o izdaji, kukavičluku, profiterstvu i pronevjeri. Umiješao se Konstantin i jedva nekako spriječio otvoreni sukob. Međutim, sjeme nejedinstva je proklijalo, a svoje plodove će pokazati u trenucima kad Osmanlije krenu u odsudni juriš na grad.
Još jedan napad Osmanlija
Artiljerijska paljba po bedemima je nastavljena nesmanjenom žestinom. U gradu je vladalo sve veće beznađe. Jedan od velikih topova je iznenada zakazao, ali je ubrzo popravljen, pa je 6. maja artiljerijska paljba znatno pojačana. Branioci grada su očekivali skori napad. Narednog dana, 7. maja, odmah nakon zalaska sunca, Osmanlije su krenuli u napad. Nakon tri sata žestoke borbe na već dobro porušenim bedemima u području Harisijeve kapije, Osmanlije su se povukli. Odbrana je još uvijek dobro funkcionisala, a manevarski prostor je bio još uvijek uzak. Bilo je nužno dodatno razaranje bedema i otvaranje šire breše, koja je u tom trenutku bila široka samo tri metra, da bi se mogla iskoristiti glavnina osmanlijske vojske i najelitnije jedinice koje do sada nisu uvođene u borbu. Ovaj posljednji napad je rezultirao žrtvama sa obe strane, ali su gubici Osmanlija bili mnogostruko veći.
Narednih dana, sultan Fatih je glavninu artiljerijskih oruđa premjestio na područje oko palače Vlaherna i danonoćno tukao bedeme. Otvoreno je još nekoliko breša na bedemima, a branioci grada su sve teže popravljali nastale štete. Osmanlije su pokušali sa kopanjem tunela ispod bedema, ali je teren bio suviše tvrd za kopanje, pa je pronađena bolja lokacija. Za ovaj posao su korišteni srpski rudari iz Novog Brda.
Međutim, kršćani su shvatili namjere Osmanlija, pa su prokopali kontratunel, presreli srpske kopače, poubijali ih i grčkom vatrom spalili podgrade tunela. Nakon toga, Osmanlije su odustali od takvih akcija. Po naređenju sultan Fatiha, načinjeno je nekoliko pokretnih kula, visine od oko 20 metara, postavljenih na drvene točkove i obloženih životinjskim kožama. Opkopi oko bedema su već odavno zatrpani, pa su kule prigurane do samih bedema. Na svakoj kuli je bilo desetak najhrabrijih vojnika koji su se pokušali prebaciti na bedeme. Međutim, ubitačna grčka vatra je osujetila ovaj pokušaj. Kule su potpuno izgorile.
Nevolja za nevoljom
Vijest o spaljenim osmanskim borbenim kulama je bila posljednja radosna vijest u gradu. Neko od vojnika je sa morskih bedema ugledao jednu malu lađu kako, progonjena osmanlijskim lađama, brzo plovi prema gradu. Bila je to ona mala i brza lađa koja je, prije nekoliko dana, upućena da izvidi dokle je dospjela flota zapadne kršćanske braće koja je željno iščekivana. Lanac je spušten i brza lađa je uplovila u Zlatni rog. Mornari su donijeli poražavajuće vijesti. Nekoliko dana su krstarili otočjima po Egejskom moru, raspitivali se po lukama, ali niko nije ništa znao o famoznoj floti.
Stanovništvo u gradu je tada zapalo u težak očaj. Konačno je jasno da pomoć sa zapada neće doći. Već više od mjesec dana su izloženi svakodnevnim strahovima. Zaglušujuće detonacije teške artiljerije i neprestani tekbiri i ratni pokliči Osmanlija se više nisu mogli slušati. Organizovane su svakodnevne molitve u crkvama i procesije po ulicama. Kako je očaj bivao veći, procesije su bivale sve masovnije. Sada se već izlazilo i na same zidine grada. Narod je nosio ikone raznih svetaca, zazivajući ih sve redom i iščekujući njihovu intervenciju. Ponovo su oživjela stara proročanstva o propasti grada. Prema jednom proročanstvu, grad je trebao propasti onda kad na vlasti bude car istog imena kao i osnivač grada, a to je upravo sada. Osnivač Istanbula je bio Konstantin Veliki, a propast će sada za vrijeme Konstantina Dragaša. Ipak, postojala je neka nada. Drugo proročanstvo je govorilo da grad neće pasti u danima dok se mjesec na nebu povećava. Na dan 24. maja, bio je pun mjesec. Božije davanje je bilo takvo da je upravo te noći nastupila pomrčina mjeseca.
Bila je to moralna katastrofa za praznovjerne Bizantijce.
Neki sveštenici su isticali da ipak nije sve gotovo. Pozvali su narod da se snažnije pouzda u Boga, pa su organizovali opštu procesiju ulicama grada. U procesiji će se nositi najsvetija ikona koju je grad imao. Očajni i beznadni, ljudi su se odazvali, a pridružili su se i vojnici koji nisu bili neophodni na linijama odbrane. A onda je nastala još jedna katastrofa. Tokom procesije, presveta ikona je ispala iz ruku nekolicine nosača i pala na zemlju. Za Bizantijce je to bilo strašno znamenje. Ikona je nekako podignuta sa zemlje i procesija je nastavljena uz molitve, plač i zazivanje svetaca zaštitnika.
Da katastrofa može biti još gora, pokazaće slijedeći trenuci. Iznenada su se navukli crni oblaci iz kojih se sručila kiša i led istovremeno, a sve je popraćeno strašnom, zaglušujućom grmljavinom. Konačno, procesija je prekinuta uz teško razočaranje. Sutrašnji dan je donio još teže znakove, jer se niotkuda pojavila gusta magla i obavila cijeli grad. Takva pojava nikada ranije nije zabilježena u mjesecu maju. U večernjim satima, kad se magla razišla, ukazalo se jasno svjetlo povrh kupole crkve Svete Sofije. Svi ovi znakovi su bili mnogo više nego što su Bizantijci mogli podnijeti. Neki su poludjeli od straha i bezglavo jurcali gradom, dok su drugi prešli zidine, došli u osmanlijski logor i primali islam ubijeđeni da je to prava vjera. Sada su i sveštenici bili očajni.
Dok su Bizantijci sva ova znamenja tumačili kao katastrofalna, u osmanlijskom taboru je vladalo opće veselje. Svjetlost iznad kupole crkve je protumačena kao nagovještaj dolaska prave vjere u Istanbul. Koliko god je među kršćanima zavladao strah, očaj, i beznađe, toliko je kod Osmanlija borbeni moral porastao.
Da bi u potpunosti ispoštovao odredbe šerijata i običaje ratovanja, sultan Fatih je još jednom poslao emisara u grad i ponudio mirnu predaju. Nastojao je izbjeći nepotrebno krvoproliće i stradanja onih koji su bili protiv daljeg pružanja otpora. Međutim, Konstantin i njegovi saradnici su bili uporni. Istanbul se nipošto neće predati.
Odlučnost za pobjedu
Potpuno umiren, sultan Fatih je, u subotu 26. maja, sazvao ratno vijeće na kome će se raspravljati o daljem toku akcije. Veliki vezir, Halil-paša, bio je uporan u svojim nastojanjima da se opsada prekine i da se sa Konstantinom sklopi primirje pod što povoljnijim uslovima. Kao argumente iznosio je činjenicu da su Mađari poslali svoje poslanstvo koje je izvijestilo da Hunjadi nije više regent Ugarske i da je trogodišnje primirje koje je sa njim sklopljeno sada nevažeće. Takođe je govorio o mogućnosti da Mađari pređu Dunav i opasno se približe Osmanlijama i da bi svakog časa mogla stići zapadnjačka flota koja je, naime, već viđena u blizini otoka Hiosa. Sumnjao je u povoljan ishod općeg napada na grad i isticao da bi neuspjeh opasno uzdrmao osmanlijsku državu. Na kraju je istakao da bi plahovitost i neiskustvo mladog sultana moglo biti plaćeno teškom cijenom.
Nakon Halil-pašinog izlaganja ustao je Zaganos-paša i suprotstavio mu se. Prema njegovim procjenama, Zapad je suviše razjedinjen da bi se složio oko pomoći Istanbulu, a ako flota i dođe, osmanlijska flota će joj se suprotstaviti. Na njenom čelu je novi zapovjednik Hamza-beg. Uostalom, ako je Aleksandar Makedonski, neiskusni mladić, mogao osvojiti pola tadašnjeg svijeta, zašto naš sultan ne bi mogao osvojiti jedan grad? Završavajući svoj istup, Zaganos-paša je predlagao što skoriji opći napad na grad.
Poslije Zaganos-paše, ustalo je još nekoliko zapovjednika koji su se izjasnili o nužnosti skorog napada. Saslušavši sve govornike, sultan Fatih je naredio da se ispita mišljenje vojske i procijeni njihov borbeni moral. Ubrzo je dobio garancije da svi vojnici sa čežnjom očekuju finalni napad i da svi žele što prije završiti ovaj časni zadatak. Konačno, i prisutna ulema se izjasnila o nužnosti skorog finalnog napada. Na kraju vijećanja, sultan Fatih je saopštio svoju neopozivu odluku o odlučujućem napadu na grad. Napad će početi čim se izvrše sve neophodne pripreme.
Pripreme za posljednji napad
Vijest o sultan Fatihovoj odluci je odmah stigla u opsjednuti grad. U sastavu osmanlijskih trupa bile su i neke kršćanske jedinice, prvenstveno srpske, koje su kršćanski vladari, kao osmanlijski vazali, odaslali na sultanov zahtjev. Često su pisali poruke, privijali ih na strijele i odapinjali preko zidina u grad.
Artiljerci su dobili zadatak da pojačaju dejstvovanje po bedemima na području između Romanove i Harisijeve kapije. Kršćani su nadljudskim snagama popravljali oštećenja, ali je sultan Fatihova artiljerija iznova sve rušila. Znajući za predstojeći juriš, Đustinijani je naredio da se izgradi palisada od raspoloživog materijala i iskopa novi opkop u području Harisijeve kapije. Ovu palisadu osmanlijska artiljerija nije mogla tući.
Za to vrijeme, sultan Fatih je krenuo u obilazak vojske. Obišao je svaku jedinicu ponaosob, razgovarao sa vojnicima i pripremao ih za skori juriš. Telali su takođe obilazili logor osmanlijske vojske i objavljivali sultanovu odluku da sva pokretna imovina u gradu pripada vojsci, a zgrade pripadaju sultanu. Šejhovi i ostali učenjaci su se razišli po cijelom logoru i posebnim dersovima podizali moral osmanlijskih vojnika. Čitava osmanlijska vojska je dodatno živnula. Dok su jedni vršili posljednje pripreme terena, drugi su se posvetili ibadetima. Šejh Ak Šemsedin se osamio u svom šatoru, prethodno naredivši da niko ne smije ulaziti i uznemiravati ga pa makar to bio i sam sultan Fatih. Oko njegovih ibadeta unutar šatora ispričane su razne priče. Tek ćemo spomenuti onu o pronalaženju kabura hazreti Ebu Ejuba Ensarije, ashaba koji je prije više od 700 godina kao šehid pao pod bedemima grada. Pronalaženje mjesta gdje je Ebu Ejub, r.a., ukopan, bilo je putem specifičnog otkrovenja. Imajući u vidu da za sve važnije činjenice u ovom djelu podastiremo dokaze iz nama dostupne literature, ne želimo iznositi detalje o tom događaju, jer se otkrovenja ne mogu dokazati. U njih se vjeruje ili ne vjeruje.
Osvjetljavanje bedema
Kada je, u januaru mjesecu 630. godine, Allahov Poslanik, a.s., pokrenuo vojsku s ciljem zauzimanja Mekke, zaustavio se nadomak grada i naredio da se tu prenoći iako, naizgled, za to nije bilo posebnog razloga. Zatim je naredio da se u muslimanskom logoru zapale mnogobrojne vatre. Smatra se da je cilj paljenja vatri bio davanje do znanja Mekkelijama da je islamska vojska mnogobrojna i da je svaki otpor uzaludan. Prethodno je Poslanik, a.s., poslao glasnike u grad koji su obznanili da su bezbjedni svi oni koji ne pruže otpor, koji budu u svojim kućama ili u haremu Kabe. Svrha zauzimanja Mekke je bila uspostava vladavine islama, a ne želja za ubijanjem i pljačkom. Nakon mirnog ulaska u grad, nije bilo nikakavih akcija prema stanovništvu, zarobljavanja, pljenidbe imovine i sličnih akcija koje bi se dešavale prilikom zauzimanja grada na juriš, nakon odbijanja ponude o mirnoj predaji.
Slijedeći primjer Poslanika, a.s., kako to izvrsnom muslimanu i dolikuje, sultan Fatih je naredio da se u subotu naveče, 26. maja, osvijetli cijela okolina grada. Bio je to veličanstven prizor. Prikupljen je gorivi materijal i zapaljene su ogromne vatre. Hiljade vojnika su u rukama držali upaljene baklje, čak i mornari na brodovima. Noć je bila osvijetljena skoro kao dan. Površina mora je bljeskala pod svjetlošću, kao da iz njega udara na hiljade munja. Dok je vojska učila zajednički zikr, artiljerija je žestoko tukla po bedemima. Iz nekoliko desetina hiljada grla razlijegao se zikr: „Allahu ekber“, „La ilahe illellah, Muhammedun resulullah“. Svi su učestvovali u zikru – vojska, prateće jedinice, zanatlije…
U isto vrijeme svirala je vojna muzika, hiljade bubnjeva je udaralo po istom taktu, razlijegali su se prodorni zvukovi zurni i resko udaranje činela. Kršćani, unutar bedema, su bili toliko prestravljeni da su svakog časa očekivali, u najmanju ruku, otvaranje nebesa. Trajalo je to cijelu noć. Strahovit psihološki pritisak. Bila im je to i posljednja opomena da su Osmanlije odlučni u zauzimanju grada, da za to imaju potrebne resurse i da će se suočiti sa neizvjesnošću ako i dalje budu pružali otpor. Krvoproliće nije nužno. Odluka o tome je bila u kršćanskim, a ne u sultan Fatihovim rukama. Svrha zauzimanja Istanbula je bila slična svrsi zauzimanja Mekke. Rat je tada bio svakodnevna realnost i sasvim uobičajeno sredstvo nastavka neuspjelih diplomatskih napora. Bio je to srednji vijek.
Osmanlije-Istanbul je osvojen (15 dio)
Petnaesti dio
U prethodnim nastavcima pisali smo o toku akcije zauzimanja Istanbula. U ovom nastavku čitajte o završnom napadu i proboju istanbulskih bedema koji su stoljećima prkosili brojnim napadačima.
Posljednje referisanje
U nedjelju, 27. maja, bombardovanje bedema je nastavljeno sa još jačom žestinom. Smatra se da je toga dana ispucano najviše projektila i da su razaranja bedema bila najveća. Danju je, iz razumljivih razloga, bilo nemoguće popravljati bedeme, a sada je i noć bila osvijetljena što je omogućavalo neprestano djelovanje osmanlijske artiljerije. Popravak bedema je sada bio skoro nemoguć.
Istog dana, sultan Fatih je pozvao sve svoje oficire i održao posljednje referisanje. Svi su bili prisutni: namjesnici provincija, visoko rangirani konjički oficiri, admiral flote, kapetani lađa, komandiri četa, pa i manjih formacija. Iako ih je bilo više od jedne hiljade, sultan Fatih je lično poznavao svakog od njih i oslovljavao ih je njihovim ličnim imenima. Govorio im je o uzvišenosti motiva zauzimanja Istanbula, zatim o važnosti finalnog napada i o presudnosti njegovog ishoda. Zatim je govorio o bogatom plijenu koji očekuje pobjednike. Obećao je posebne nagrade najhrabrijima i najavio oštre kazne za kukavičluk i smrtnu kaznu za dezerterstvo koja će se izvršavati na licu mjesta. Govorio je o teškom položaju kršćana unutar gradskih bedema, o njihovoj iscrpljenosti, razjedinjenosti i strahu koji ih je dobro načeo. „Još jedan, samo još jedan napor i grad će biti naš“ – zaključio je sultan Fatih i završio referisanje.
Te noći, ponovo su zapaljene vatre, nastavljeno je sa gromoglasnim zikrom, svirala je vojna muzika, a artiljerijske baterije su bespoštedno tukle po bedemima. Sada su se ukazale vrlo široke breše kroz bedeme, toliko široke da je omogućen manevar vrlo krupnim jedinicama.
Sultan Fatih je naredio da njegova vojska u ponedjeljak, 28. maja, odmara. Sutra će otpočeti odsudni napad. Aktivan će biti samo komandni kadar, a bavit će se proučavanjem posljednjih planova vezanih za raspored trupa u sutrašnjem napadu. Osim njih, aktivni će biti i artiljerci. Sada je većina artiljerijskih oruđa koncentrisana na tri mjesta: između palače Vlaherna i Harisijevih vrata, u dolini rječice Likos na i područje oko Treće vojne kapije. Razaranja bedema su bila sve veća. Ukazivale su se sve veće breše, koje su sada bile toliko široke da je kroz njih mogla prodrijeti ne samo pješadija, nego i teška konjica. Prateći, neborbeni dio osmanlijske vojske je dodatno zatrpavao opkope oko bedema i tako pripremao teren za što lakše stupanje pješadije.
U gradu su takođe vršene posljednje pripreme. Raspoređivane su trupe, vršena je preraspodjela oružja, topovi i katapulti su postavljeni na najosjetljivija mjesta, užurbano se radilo na izradi što većih količina grčke vatre. U suton dana, gomile ljudi, žena i djece hrlile su prema crkvi Svete Sofije. Posljednjih mjeseci, nakon objave unije crkava i obavljanja katoličkog obreda u ovoj crkvi, stanovništvo u nju skoro da nije ulazilo jer su smatrali da je tim činom onečišćena i obeščašćena. Sada, nemajući više nikakve nade, požurili su prema crkvi da obave molitvu u nadi da će im se, zbog posebne važnosti ove crkve, Bog smilovati i otkloniti opasnost od njih. Pojavili su se čak i svećenici koji su uniju crkava smatrali smrtnim grijehom. Tu je bio i kardinal, kao i episkopi koji ga u principu nisu priznavali. Svi su došli da obave molitvu i uzmu posljednje pričešće. Osim pravoslavaca, tu su bili i Italijani-katolici. Očaj ih je ujedinio u njihovoj molitvi.
Bašibozuci napadaju
Oko dva sata poslije pola noći, sultan Fatih je bio u svom šatoru. Upravo je završavao nafilu-namaz. Nakon što je proučio dovu u kojoj je zamolio za uspjeh u predstojećem napadu, obukao je naročito izvezenu košulju, ogrnuo se kaftanom, stavio turban na glavu, pripasao sablju svojih predaka i izašao iz šatora. Njegovi oficiri su ga očekivali. Prišao im je i u tišini uzjahao konja. Laganim pokretom ruke, izdao je naređenje za napad.
Tišinu noći je zamijenila gromoglasna vika osmanlijskih vojnika. Začulo se udaranje bubnjeva i glasni tonovi vojne muzike. Sva raspoloživa artiljerijska oruđa ispalila su po jedan hitac. Prvi ešalon osmanlijske vojske je krenuo u napad. U tom trenutku bilo je devet otvorenih breša na bedemima. Neke od njih su bile široke i do 25 metara. Većina njih je bila u dolini Likosa i u blizini Harisijevih vrata. Jedina prepreka je bila netom izgrađena palisada i, naravno, očajni kršćani na borbenim pozicijama. Put do njih, vodio je preko strme škarpe koja se formirala pri rušenju bedema.
Odmah su zazvonila zvona sa crkava u blizini bedema, a zatim i sa svih crkava u gradu. Svi vojno sposobni muškarci, kao i mnoge žene, pohrlili su prema bedemima. Ostali su požurili ka crkvama, posebno u crkvu Svete Sofije. Postojalo je proročanstvo da će, u slučaju prodora neprijatelja, kod ove crkve sa neba sići jedan anđeo i sjajnim mačem otjerati neprijatelja. Mnogi su kršćani, uglavnom nejač, cijelu noć molili, očekujući milost Božiju.
Za to vrijeme, na bedemima je otpočela žestoka bitka. Prvi ešalon Osmanlija bio je sačinjen od bašibozuka. Bile su to neregularne trupe, sakupljane po potrebi, čiju glavninu su sačinjavali kršćani – Grci, Srbi, Italijani, Nijemci i ostali. Borili su se kao lavovi. Plaća je bila vrlo dobra, a obećani plijen odveć primamljiv da bi osjećali ikakvu grižu savjesti zbog napada na braću po vjeri. Naravno, među bašibozucima je bilo i Turaka kao i drugih muslimanskih naroda. Njihovo naoružanje je bilo neformacijsko i vrlo šaroliko. Sijevale su sablje, ispaljivane strijele, a mnogi su nosili i ljestve preko kojih će se penjati uz palisade i ostatke porušenih bedema. Bila je to neobučena vojska, nevična slušanju komandi i nesistematična u nastupanju. Sultan Fatih je to dobro znao. Nije ni očekivao neki poseban rezultat od njih. Poslao ih je u napad s ciljem umaranja kršćana na bedemima.
Napad je poduzet po cijeloj liniji bedema, ali je oštrica napada bila u dolini Likosa. Bašibozuci su napadali kao neobuzdana rulja. Njihova brojnost je ujedno bila i njihova slabost. Nije bilo moguće uspješno manevrisati takvim trupama, pa su smetali jedni druge. Na bedemima su ih dočekali izuzetno dobro uvježbani i opremljeni profesionalci. Naoružani musketama i kulverinama, uspješno su dočekivali bašibozuke. Dok su se jedni povlačili, drugi su uporno napadali, ali su bivali pogađani, bilo hicima iz musketa, bilo običnim kamenjem. Ovaj napad je trajao najviše dva sata, nakon čega je sultan Fatih naredio povlačenje.
Napad Anadolaca
Ne dopuštajući kršćanima ni trenutak predaha, pokrenut je novi napad. Ovaj put su napadali Anadolci pod komandom Ishak-paše. Tek što su utihnula, crkvena zvona su ponovo zazvonila. Zvonjava bi se sasvim sigurno čula na drugom kraju grada da nisu pucale baterije osmanlijskih artiljerijskih oruđa i tako prigušivale sve ostale zvukove. Kad su se hrabri Anadolci približili bedemima, artiljerija je zastala, a začula se vojna muzika. Anadolske trupe su bile daleko bolje naoružane i opremljene od bašibozuka. Osim toga, bili su to sve sami muslimani, čija je želja za pobjedom bila daleko jača. Bašibozuci su uglavnom napadali radi plijena ili pljačke, dok je pobožne Anadolce pokretalo nešto mnogo uzvišenije. Bila je to njihova snažna vjera.
Sa ruševina bedema kao i sa palisada, pljuštali su projektili kao i na bašibozuke prije dva sata. Iako u vrlo nepovoljnom položaju, Anadolci su napadali neshvatljivom hrabrošću. Ni puščana zrna, ni ogromno kamenje, ni oštre strelice, ni grčka vatra niti bilo šta drugo nije moglo pokolebati ove odvažne muslimane u želji da oni budu prvi koji će prodrijeti u prijestolnicu kršćanstva. Gubici su bili veliki, ali talasi hrabrih Anadolaca su neprestano udarali na bedeme. A onda je opalio veliki top i preciznim pogotkom načinio veliku brešu u palisadi. Anadolci su jurnuli kroz novootvoreni prolaz i ponadali se da će ući u grad. Međutim, breša je bila vrlo uska, pa je kroz nju prošao samo mali dio trupa. Kršćani su brzo reagovali i snažnim kontranapadom odbili malobrojne Anadolce, dok su njihove pomoćne trupe odmah pristupile zatrpavanju prolaza. Smatrajući da bi dalje insistiranje na napadu prouzročilo samo još većim gubicima, sultan Fatih je naredio prekid napada. Bilo je to pred samu zoru.
A sada – janjičari
Žarište borbe je bilo u dolini Likosa, ali to ne znači da su ostali dijelovi bojišta bili mirni. Dok su najhrabriji borci jurišali na najslabije dijelove bedema, ostali su navaljivali čitavom njihovom dužinom. Tako je bilo na liniji duž obale Zlatnog roga, ali su ti napadi bili samo s ciljem razvlačenja kršćanskih snaga.
Iako su dva dosadašnja napada bila naoko bezuspješna, sultan Fatih je bio zadovoljan. Velike žrtve sa osmanlijske strane su ipak urodile plodom. Kršćani su dobro izmoreni, naneseni su im gubici, njihove snage su razvučene. Palisada je dobro načeta, tako da bi je još jedan precizan pogodak učinio skoro beskorisnom. Ipak, najveće sultan Fatihovo postignuće je bilo to da je linija komandovanja kod kršćana opterećena do pucanja. Dezintegracija i haos su najgori naprijatelji u ratu.
Ma kako precizno planirao i ma kako dosjetljiv i proračunat bio, sultan Fatih je sada doveden u situaciju da ide na sve ili ništa. Iako vrlo brojne, njegove trupe su izmorene i desetkovane u dva iscrpljujuća napada. Istrošio je sve što je imao. Ali, ipak – ne baš sve. Imao je svježe, odmorne, naoružane, obučene i motivisane janjičare.
Prije nego će započeti treći napad, na bedeme i palisadu je ispaljeno nebrojeno mnogo strelica, kamenja, kuršuma i artiljerijskih projektila. Prašina se još nije ni slegla, a zasvirala je vojna muzika. Ovaj put tako glasno, da se mogla čuti i sa druge strane Bosfora. Prvi zraci zore su odavno zamijenjeni svjetlošću ranog jutra. Kad se prašina slegla, kršćani sa bedema su ugledali janjičare kako u perfektnom borbenom poretku stupaju ka njima. Besprijekorno uniformisani, disciplinirani, dobro okopljeni janjičari nisu žurili kao što su to činili prosti bašibozuci i poluobučeni Anadolci. Što od iscrpljenosti, što od prašine, što od straha pred janjičarima, kršćanima se stezalo grlo. Posebno su bili iznenađeni kad su vidjeli sultan Fatiha kako prati janjičare sve do neposredne blizine bedema. Požurili su sa ispucavanjem projektila iz svih raspoloživih oružja i oruđa, ali perfektni poredak janjičara je ostao netaknut, uprkos gubicima. Čim bi jedan pao, drugi bi zauzeo baš njegovo mjesto. Izgledalo je da ih ima bezbroj.
Stupajući neustrašivo, odazivajući se na kratke i odsječne komande oficira, janjičari su, skoro u trenu, bili pod palisadom. Naoružani kukama i konopcima, zakačali su burad napunjenu zemljom i tako rušili palisadu. Hrabro i disciplinovano, janjičari su krčili put i uskoro već bili na palisadi. Talas za talasom elitnih Osmanlija se smjenjivao. Sada se već vodila borba prsa u prsa. Sijevale su sablje i bodeži, udarao je metal o metal, čovjek o čovjeka. Ljudi su padali kao snoplje. Borbeni pokliči i zazivanje Božije pomoći su se miješali sa jaucima i kricima užasa. Mletački liječnik Nikolo Barbaro je zabilježio: „Strašni pokliči janjičara su nam oduzeli svaku hrabrost. Cijeli grad je premro od straha pred njima. Prizor je bio užasan. Kao da nije poticao sa ovoga svijeta.“ Janjičari su napadali i krčili put sa takvom hrabrošću i moralom, kao da su na ovaj svijet došli samo radi ove bitke. Bile su to najbolje trupe u tada poznatim armijama svijeta, a sada su se borili u prisustvu svog sultana. Na svako iznenađenje su reagovali tako skladno i precizno, kao da igraju partiju šaha. Rat je bio njihovo zanimanje, a dobra bitka je bila ono o čemu su neprestano sanjali.
Prelazak preko bedema
Predvođeni omiljenim sultan Fatihovim oficirom, Džafer-begom, neposredno pred izlazak sunca, janjičari su se popeli na visoki unutrašnji bedem. Prvi koji se popeo na palisadu, noseći zastavu islama, bio je janjičar Hasan iz Ulubada. Za Osmanlije je to bio trenutak neopisive radosti. Njihova zastava je bila na bedemima kršćanstva. „Grad je naš, grad je naš“, vikao je ushićeni sultan Fatih. Kršćani su pohitali prema janjičaru Hasanu, opkolili ga i sasjekli, ali njegovo mjesto su zauzeli deseci drugih.
Ubrzo su stotine janjičara bile na bedemima. Međutim, to nije bio kraj. Pobjeda još nije postignuta. Nedisciplina i rasulo u redovima Osmanlija bi mogli poništiti dosadašnji uspjeh. Ali, disciplinovani janjičari su stupali kao jedan. Predvođeni briljantnim oficirima, sultanovi sokolovi su ostali pribrani. Precizni poput najboljeg mehanizma, nastavili su napad duž bedema, lijevo i desno i tako otvarali prostor za uvođenje ostalih trupa kroz formirani prolaz.
Upravo u to vrijeme, Đustinijani je ranjen krhotinom projektila. Naredio je svojim ljudima da ga odmah odnesu na brod. Takođe je naredio da se svo njegovo ljudstvo ukrca na brodove i što prije napusti Zlatni rog. Konstantin ga je preklinjao da to ne čini, govoreći da njegova rana nije posebno opasna. Međutim, molbe su ostale neuslišane. Đustinijanijevi ljudi su odmah poslušali i za tren oka, kroz kapiju na morskim bedemima, napustili bitku, ukrcali se na brodove i požurili ka sigurnosti Egejskog mora.
